šesti broj časopisa (sic!)

od čipaka, papendekla, lakiranih trešanja, voća, grožđa, bresaka, s onim pantljikama i ajnlagima i glokenšosimai volanima, svi bi se smijali. A kad bi se za deset-petnaest godina pojavila opet koja od ovihkostanjevačkih girls-imitatorica negdje na čaju obučena po danas najnovijim propisima hollywoodskihšešira, opet bi se svi smijali. Te se ljudske opice smiju same sebi gledajući se petnaest godina unatrag!Sve je to neshvatljivo zapravo!’’ 13Ova Bazduljeva vizuelna ograničenost nije omaška: ‘’Odjeća svakojaka: darkeri u kompletnoj crnini, djevojkeu haljinama pastelnih boja, srednjoškolci svakodnevno (!) odjeveni (farmerke, karirana košulja),skupine momaka do (!) pasa golih, poneka grupica u trenirkama, fanovi u odorama čiji svaki dio nosi U2simbol.’’ (43) Zanimljivo je kako Bazdulj razlikuje svakodnevno odjevene (u farmerke i košulje) i svakodnevnoneodjevene srednjoškolce, tj. srednjoškolce golaće. Svakodnevno goli srednjoškolci, dakle, nisubili prisutni na koncertu, ali da golaći ne bi bili diskriminisani pripovjedač Bazdulj je u ‘’ogromnu masu’’likova ubacio i skupine momaka ‘’do pasa golih’’. Uvodeći još poneku grupicu u trenirkama i fanove ‘’uodorama čiji svaki dio nosi U2 simbol’’ (šta li mu sad ovo znači?), Bazdulj je, kroz njegove tipične anemičneopise, predstavio čitavu lepezu raznolikih kultura odjevanja i neodjevanja.Ova goluždravost Bazduljevih opisnih rečenica, izvire iz posvemašnjeg pomanjkanja rječnika ovog pripovjedačai pjesnika, esejiste i prevodioca. Bjelodano je kako Bazdulju fali objektivnog uvida u jezičkikrvotok vlastitog literarnog bića, jer bezrazložno zaposjeda poziciju jezički superiornog čovjeka: ‘’Osjetižeđ pa kupi jedno pivo, tek da se osvježi. Eksirao ga je, popio u jednom gutljaju.’’ (55) Ili: ‘’Kad je krenulaIf You Were That Velvet Dress Ivan i Asja počeli su plesati sentiš. On je združio dlanove na dnu njezinihleđa, u visini bubrega, a ona je njemu stavila ruke na ramena.’’ (90). Ova knjiga jeste jezički korisna zaone koji ne znaju šta je eksiranje ili sentiš. Ko poznaje značenja tih (općepoznatih) oblika, ova knjiga mumože biti jako dosadna.Ako autor izabere jednostavni fabularni sklop, bez dinamičkih sekvenci, bez dramske napetosti, to možeznačiti samo kako je odlučio da na čitaoca djeluje snagom svoga pričanja. Prema tome, nerazumljivoje da Bazdulj kao svoj stilski registar odabire blijedi neuvjerljivi skaz, satkan od čaršijskog žargona, odosvakodnevljenih jezičkih sklopova; iskaz bez primjerenog poetsko-esteskog valera, jednu smjesu neorealističkogstila (naslijeđe stare pripovjedačke Bosne?) i savremenih argo obrazaca, izražavanje koje jefiguralno hrđavo i koje nikako ne uspijeva da čitaocu sugestivno i snažno približi predmet pripovijedanja.‘’U šest je sačekao prvi autobus i krenuo prema Sarajevu. Na Marindvoru je pojeo hot-dog s kečapom.Popio je, zatim, kafu u nekom bifeu pa je malo cunjao Skenderijom. Oko pola jedanaest odluči poći dogovornice.’’ (22) Čitajući samo Bazduljeve rečenice u ovom romanu, nemoguće je čak i naslutiti da on imaikakvih ozbiljnih literarnih namjera: on od prve stranice, umjesto prodorne snage književnoumjetničkihrečenica, podmeće neko svoje kataleptično i antiliterarno cacorenje koje je dosadno kao i bzikanje muheu jutarnjoj tišini sobe.1.3. Pod lupom: komentari na neke rečenice pjesnika i pripovjedača, publiciste i esejiste MuharemaBazduljaPisanje je, veli spomenuti Krleža, sposobnost koja iziskuje jednostavnu, a istodobno vrlo rijetku sposbnost,a to je sposobnost razaznavanja značenja pojedinih riječi. Muharem Bazdulj, ‘’jedan od vodećih(mladih) autora u zemljama bivše Jugoslavije’’, očigledno ima prevelikih, nesavladivih problema saovom sposobnošću. Da je suprotno, Bazdulj nikada ne bi pisao rečenice poput ovih: ‘’Marko je rekao dana koncert želi otići dan ranije jer ne želi da mu se ispriječi nekakav zastoj, kvar na autobusu ili neštoslično.’’(10) Može li se na koncert otići dan ranije ili dan kasnije? Ili pak samo na dan koncerta? Omađijannekim kritičarskim bajalicama, Bazdulj, čini se, misli o sebi kao o piscu snažne intelektualističke prozekoji ne mora obraćati previše pažnje samom stilu, pa piše: ‘’Pogled mu zabljesnu bina.’’ (50) Pogled značiorijentaciju svijesti na neki predmet koji biva opažen čulom vida. Pogleda se ‘’baca na nešto’’ ili ‘’upire’’.Dakle, pogled je nešto što izlazi iz čovjeka i, prema tome, neprirodno zvuči kada Bazdulj kaže da je neštozabljesnulo pogled. Pogled je nešto što imamo kod subjekta, a nikako kod objekta radnje. Svjetlo ponekadzabljesne oči, ali pogled nikada. Jasno je da Bazdulj slabo vlada maternjim jezikom, da jezik čestopočinje vladati njime (tj. Bazduljem, pjesnikom i pripovjedačem, esejistom i publicistom).Pisati znači i stalno osluškivati zvukovni sklop rečenice: ritam i intonaciju. Ozbiljan pisac sluša samogsebe: sluša šta govori i šta piše. Pisati književni tekst znači ne praviti ovakve zvukovne baljezgarije iEstetsic!a13Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza, Večernji list, Zagreb, 2004, str. 12084(sic!)