uzgoj slatkovodne ribe, stanje i perspektive zbornik radova

Razlike u signalnim lipidnim domenama mozga pastrve i šarana...
109
među posljednjim predstavnicima svog roda. Šaran (Cyprinus carpio) pripada porodici
Cyprinidae i redu Cypriniformes. Najraniji fosilni ostaci tog reda nalaze se još u eocenu.
Pastrva (Salmo trutta fario) je pripadnik porodice Salmonidae iz reda Salmoniformes, a
prvi fosilni ostaci tog reda pripisuju se gornjoj kredi. Obje su vrste prilagođene različitim
životnim uvjetima, pa je tako primjerice za red Cypriniformes karakteristična šira ekološka
valencija s obzirom na raspon tempreature i kisika nego u reda Salmoniformes, ali
je suprotno tome za red Salmoniformes tipična primjerice anodromnost koja pokazuje
široku ekološku valenciju s obzirom na slanost staništa (količinu otopljenih minerala odnosno
osmolarnost i konduktivitet okoliša).
I građa njihova mozga znatno se razlikuje te otkriva evolutivne prilagodbe tipu okoliša.
Mozak pastrve ne pokazuje neku posebnu senzornu ili motoričku specijalizaciju. Na
njemu dominira relativno veliki tectum, funkcionalni dio izvrsnog vidnog sustava, što se
može povezati s evolucijom u bistrijim vodama dobre prozirnosti i vidljivosti, tj. u vodenom
okolišu manje opterećenom raspršenim i otopljenim organskim tvarima. Suprotno
tomu, vode u kojima borave pripadnici porodice Cyprinidae manje su bistre, stoga je
mozak šarana više specijaliziran za osjet kemorecepcije (okusa i mirisa). Tectum vidnog
sustava podjednako je velik kao i rhombencephalički vagalni režanj koji je u vezi s palatalnim
organom – funkcionalnim dijelom sustava za kemorecepciju (okus). Kod šarana
je povećan i facijalni režanj koji obrađuje osjet koji dolazi s kemoreceptornih pupoljaka
smještenih izvan usne šupljine (združeni osjet našeg poimanja osjeta okusa i njuha).
Glikosfingolipidi mozga šarana i pastrve
Istraživanja gangliozida mozga nižih kralježnjaka počela su prije četrdeset godina (Yiamouyiannis
i Dain 1968; Ishizuka i sur. 1970; Kostić i sur. 1975). Već tada je uočen fenomen
da postoje velike razlike ukupne količine i raspodjele pojedinih gangliozida između
pojedinih vrsta riba te da su one posebno izražene ovisno o tome u kojoj temperaturnom
rasponu okoliša boravi koja vrsta (Hilbig i Rahmann 1980). Ukupna količina sijalinske
kiseline vezane na gangliozide po gramu svježeg tkiva mozga kod sisavaca kreće se od
650 do 1200 μg (Kappel i sur. 1993), a kod riba od 110 do 750 μg (Rahmann i sur. 1983).
Te su vrijednosti za mozak pastrve i šarana približno iste (200 odnosno 220 μg) dok su
dvostruko više primjerice u porodice Mormirida (Hilbig i Rahmann 1980), a trostruko
više u rodovima tropskih riba Tilapia i Pseudotrophaeus koje žive i na temperaturama
iznad 28ºC. Ukupna količina gangliozida nije presudan čimbenik prilagodbe na temperaturu
okoliša, ali prisutnost određenih polisijalo struktura itekako jest (Rahmann 1978,
Rahmann i Hilbig 1981). Pravilo da što je niža temperatura okoliša, to je polarniji sastav
gangliozida, to jest veći udio polisiajalogangliozida, potvrđeno je na ribama Weddalskog
mora prikupljenim tijekom ekspedicije na Antarktik (Becker i sur. 1995).
U vrijeme prvih istraživanja nije bila moguća strukturna analiza pa je rezultat izražen
udjelima mono-, di-, tri- i polisijalo glikolipida. U odraslom mozgu sisavaca najzastupljeniji
su mono- i disijalogangliozidi, 68-84 posto, trisijalogangliozida ima 8-22 posto,
a polisijalogangliozidi čine svega 4-12 posto ukupne količine glikosfingolipida (Ledeen i
Yu, 1976). Prema Hilbigu i Rahmannu, istraživačima koji su se puna tri desetljeća bavili
lipidima mozga riba, obitelji Salmonida i Cyprinida se ovdje znatno razlikuju iako mogu