uloga umetnosti i medija u onesposobljavanju osoba sa oštećenjima

4. Motor razlike
Onesposobljenost, inovacija i kreativnost
„Zapravo je vrlo jednostavno”, govori nam Džeremi
Majerson dok sedimo u sali za sastanke Kraljevskog koledža
umetnosti 20 u Londonu. U svojoj svesci crta dva kruga – jedan
unutar drugog. „Umesto da osmišljavate proizvode za ovu malu
grupu ljudi koji su ‘prosečni’” – govori nam, pokazujući manji
krug u sredini – „dizajnirate ih za sve”. Pomera svoju olovku izvan
kruga i njome tapka po onom mnogo većem krugu.
Stvarno i zvuči jednostavno kad se tako postavi, ali kako se
‘inkluzivni dizajn’ ostvaruje u praksi. Majerson je jedan od
direktora Istraživačkog centra Helen Hamlin na RCA, na kojem se
od 1991. godine uči i podučava kako da se to radi. „Treba da
ostvarite interakciju s ljudima koji su različiti – starijim ljudima ili
onesposobljavanim osobama, na primer, misleći na njih kao na
potencijalne korisnike/ce, a ne na gospodina ili gospođu Prosečne”.
Ali, to znači uhvatiti se u koštac sa gotovo 50 godina prakse
dizajna i marketinga u svetu. Počelo je pedesetih i šezdesetih
godina dvadesetog veka s industrijskim dizajnerima poput Henrija
Drajfusa, čiji je tim razvio „Džoa” i „Džozefinu”, tipične američke
modele koji su mogli da se koriste u dizajniranju svega, počev od
avionskih sedišta do električnih bušilica. Džoa i Džozefinu stvorili
su tako što su izmerili na hiljade Amerikanaca/ki i onda naprosto
20 Royal College of Arts, RCA (Prim. prev.)
190