Treci broj - sic

112
modus kojim bi se sistem koji `ivimo mogao urušiti.
2. (S promocije Sarajevskih svesaka, 25 1. 2010):
On (urednik) na promociji je govorio o epohi nove
zarobljenosti i dirigovane oskudnosti, govorio je o poetici;
on je govorio o sumanutom glasništvu pjesništva, o
nomadizmu, o imigrantstvu, o antitotalitaristi~koj tradiciji,
o konstituisanju antinacionalisti~ke protuteze, o
modusima nac-arta.
Naravno, bilo je to izrazito djelotvorno u raš~injavanju
centara mo}i te ve~eri pred o~ima javnosti – bila je to
borba prsa u prsa, likvidacija na licu mjesta, na neprijateljskoj
teritoriji, dekonstrukcija do posljednje kapi krvi,
takoreku}. Bio je to povratak dostojanstva kulturi pred
politi~kim diktumom. Neke stvari nakon tog govora
morale su se promijeniti.
Pred Vama, o Glavni uredni~e, kao |a~ad, dok ste im
o~itavali tu lekciju, sjedila su trojica ambasadora-mecena,
nervozno se vrpolje}i dok tecijaše Vaša litanija, spremaju}i
nesigurno svoje govore koje su trebali odr`ati netom nakon
te Vaše – rekli bismo – filipike kojom ste u roku pet minuta
urnisali sve: od poeti~kog koda nacional-realizma preko relativisti~kog
postmodernizma do totalitaristi~kih entiteta
nove tranzicijske epohe. Zato, pred Vašim strogim pogledom,
nesigurni iza|oše za govornicu i odr`aše blagorodne
govore: o ~asnosti misije koju pronosi kalem, o kona~noj
šansi da balkanski prostor upliva u evropske intergracije, o
dirljivoj `elji da se podr`i jedan projekt – a takav su jama~no
Sarajevske sveske - koji }e kulturom (dakle, perom) u~initi
boljim jedan nesretni prostor – a to }e zemlje iz kojih dolaze
jama~no podr`ati, to jest nedvojbeno }e revne spisatelje koje
danono}no rade na svijetloj budu}nosti po~astiti kapitalom.
Sjedio si mirno i prihvatio ponu|eno, uljudno pozdravljaju}i
mecene aplauzom – poezija koja je zasnivala
ono o ~emu si govorio, u koju si vjerovao, bila je u uglu –
dok su oni cenzurirani stajali u }ošku – ti si sjedio i govorio
pred svjetlima.
Stoga, preostaje ti da umukneš – dok si ti strateški
manipulirao i dejstovao po pravilima kao vjeran pijun sistema,
postavke o kojima sad tupiš bile su po strani, sasma
irelevantne u sve~anom trenutku.
A muku koju sad donosi taj bol neprebol, to kasno
dejstvo veli~anstvene sujete i ne~iste savjesti, mogu izvidati
jedino honorari.
3. ^asopis Sic! koji je nastao 2009. godine trudom
nekoliko mladih entuzijasta, tri puta dosad je bio
problematiziran u bh. medijima: u Danima, Slobodnoj
Bosni i Nezavisnim novinama. Sva tri puta mediji
su sve ideje iznesene na stranicama ovog zanemarivog
i niskotira`nog projekta upodobili u sopstvene
diskurse, iskoristivši ih u vlastita potkusirivanja i razra~une
unutar konstelacije u ~ijem formiranju zdušno
u~estvuju deceniju i pol. 2
Unutar svjetonazora, takve interpretacije se poimaju
kao op}eprihva}ene, legitimne i prihvatljive, i
prijeko potrebne porad javnog nastupa bez kojeg je u
okvirima hiperrealnosti nemogu}e postojanje: dok
vas sistemi mo}i (a to mediji sigurno jesu) ne zabilje`e,
dajte uvjerite nekoga da stvarno postojite!
Budu}i da ih ti centri mo}i ustvari transponuju, te interpretacije
imaju pravo manipulisati razli~itim ideološkim
pozicijama, apriorno ih stapaju}i, ujedinjuju}i
front, a svako insistiranje na razli~itosti i konfliktu
razli~itih verbalno-ideoloških vidokruga unutar takvog
sistema se odbacuje kao neshvatljivo zakeranje;
postaje se i `rtvom odanosti, bratske solidarnosti – a
svako me|usobno kriti~ko preispitivanje struktura
koje imaju sli~nu poziciju u spektru društvene i politi~ke
zara}enosti, poima se kao nerazumljivo bacanje
kamenom na svojtu. Autori datog kulturnog projekta,
ma koliko zanemarivi bili, u daljoj recepciji sopstvenih
postavki se ništa i ne pitaju, jer šta }e njima pravo na
rije~, koliko je interpretatora toliko je interpretacija,
ima i upu}enijih u njihove ideje od njih samih. Mehanizam
automatski razvrstava i ozna~ava kulturne i
politi~ke strategije pripitomljavaju}i ih, otjelotvoravaju}i
ih na svoju sliku i priliku.
Sve su to ustvari razli~iti modusi legitimizacije
aktualnog sistema, koje se otkriva tako širokim da u
okvirima svog monstruoznog tijela eklekti~ki sadr`ava
razli~ite ideološke pozicije, ~ije se kakofonijske
manifestacije poimaju kao preimu}stvo jer konstitušu
svijetlu pluralnost i `ivu raspravu. Povratak dostojanstva
kulturi, povratak njene mo}i i sugestivnosti u
politi~kim kretanjima, zna~io bi gestu autora koji }e
stati iza zna~enja svojih ideja, odbijaju}i i suprotstavljaju}i
se modusima instrumentalizacije, tragaju}i za
minimumom Istine u kulturnim i društvenim
zna~enjima; takav povratak zahtijevao bi da autor
vrati mo} svojim zna~enjima, po cijenu da mora odbiti
dalje medijsko eksponiranje koje ih falsificira.
Jasno je da je takva borba uzaludna, ali to
samoukidanje se mo`e javiti kao proizvodnja znakova o
sebi – a ti tragovi demonta`e u vlastitim konstrukcijama
ipak nešto mogu zna~iti.
1 U tom pogledu zna~ajno je iskustvo sovjetske underground kulture, koja je ostala relativno nepoznata sve do kona~nog otopljenja i perestrojke;
svojom alternativnoš}u, svojim avangardisti~kim impulsima, samim ~inom estetskog ponavljanja i prisvajanja utopije, kojim je
mitologija dodatno integrirana i dopunjena kako bi se kona~no iscrpila i osporila, ta underground kultura bila je djelotvornija u prokazivanju
totalitarizma od bilo kakve moralizatorske kritike; takva stvarna disidentnost i alternativnost te underground strukture vidljiva je
u ~injenici da šezdesetih, dok Sol`enjicin štampa svoja djela u moskovskim ~asopisima, pjesmama soc-artovaca Dmitrija Prigova ili Leva
Rubinštejna ili umjetni~kim djelima Melamida, Komara, Kabakova, biva zametnut svaki trag u oficijelnim kulturnim krugovima; prevashodstvo
te underground strukture tako|er se otkriva i u ~injenici da u postsovjetskoj eri, romaneskne strukture soc-artovca Sorokina
ostaju disidentske i sabla`njavaju}e spram novih idola, što je vidljivo po recepciji njegova djela, dok se Sol`enjicinovo moralizatorstvo
izmetnulo u podobni, konformisti~ki pravoslavni, antisemitski i ultranacionalisti~ki mesijanizam.
2 U tom smislu je simptomati~na npr. najrecentnija kritika koju je objavio @eljko Ivankovi} (Sic! - izazov etnonacionalisti~kom, Nezavisne
novine), koji je diskurs Sic!-a vidio kao izvanrednu priliku da još jednom ovjeri svoje postavke korištene u polemikama koje godinama
nespretno vodi - hvale}i i vel~aju}i npr. dekonstrukciju tekstova bošnja~kih nacional-prou~avatelja knji`evnosti, ne navodi ~injenicu da
godinama iste te prou~avatelje legitimizira budu}i da u kooperaciji s njima u~estvuje u proizvodnji i reprodukciji nacionalisti~kog nastavnog
procesa, stvaraju}i podobne ~itanke. No ni njegove postavke glede društvene i kulturne situacije nisu ništa subverzivnije spram
nacionalnih hiperrealnosti, ali dokazivanje toga bi zahtijevalo širu analizu.