Treci broj - sic

Dan tre}i: 10. zul-hid`d`e
(jevmun-nahr – dan `rtvovanja)
Tre}a slika prikazuje trojicu bogougodnih protagonista
na Mini, spremne za bacanje kamen~i}a i
prinošenje `rtve.
Grofovski elegantno dr`e}i tijelo Had`ija Tolstoj
je ga|ao D`emretul-akabu. Transformisao se u kamen~i}e,
prštao, rasprskavao se, spajao u sudaru, sedam
puta pogodio šejtana, u srce, u o~i, u stegna,
pod ple}ke, izme|u rogova. Ustreptao je, nestao u
ambisu, stvorio se no`em i pretvorio u kurbansku
krv. Prianjao je za zrnca pijeska, bio topla ljepljiva
limfa, plakao i radovao se s dušom `ivotinje. „Kolika
`ivotna energija i snaga”, mislio je. Onda se prisjetio
tragedije nekog velmo`e. Do kraja dana um mu je
bio zarobljen.
Posve}eno biraju}i kamenje Had`ija Murat je osluškivao
vjetar, srse i svemirske `marce. Odabravši
sedam oblutaka sve~ano je prišao stubu. Bacao je
sedam puta i ubio sedam šejtana. Tiho je izgovorio
molitvu zahvale i otišao prinijeti `rtvu. Muklo je ubio
ovna, pustivši mlaz krvi da prska po u`eglom
pijesku. Sada je bio spokojan. Po~inuo je prepustivši
se milozvu~nom romorenju materije.
Bo`ji ugodnik Had`ija Ro}ko rasijano je
grabio kamenje. Obradovalo ga je što }e
nišanit i šicat, sjetio se svih onih vojni što ih
je nevoljan vojevao, osokolio se i neka
snaga mu napojila juna~ku desnicu.
Obodren tim napajanjem
pošao je ubit šejtana. Pozadugo
je obilazio oko stuba, tra`e}i
pogodno mjesto s kojeg }e
dejstvovat. Kona~no se odlu-
~io za jednu plohu, zauzeo pozoran
stav i ~vrsto stegnuo prvi
kamen. Podigavši glavu ugleda
jednog sudanskog crnca,
pa problijedi k'o Grof Drakula.
„Šejtan” poviknu, pa obasu rafalnu
paljbu. Nesretni ~ovjek u
prvi mah nije znao šta ga je snašlo,
a kad ugleda zapjenjenog
Had`iju, nadade se u takvu
strku da umalo osta bez daha.
Neke ensarije ga prihvatiše i
sakriše u duboku jamu, dok
se Had`ija malo ne ohladi.
Unezvijereni Had`ija tra`io
ga je još neko vrijeme, i kako
ga ne mogaše na}i ubjedi se
da ga je ubio, pa po|e zaklat
kurbana. Izvedoše pred
njega golema ovna rogonju,
Had`ija ga izaziva~ki
pogleda, ispru`i ruku i
re~e: „Duc bekane duc”.
Ov-an spusti glavu, zapuhlja
niz nozdrve, pa raspali Had`iju
svom silinom hajvanskog kuveta.
Tu ti se Had`iji malo zamanta,
neka ga slabost obuze. Iza|e mu na o~i kako je s rahmetli
babom pod orahom na baš~i klao kurbane još u
onaj vakat, pa se ra`ali i rasplaka. Doma}ini ga
po~eše sokolit, te me opri~aše kako ono ubi šejtana.
Od junaštva Had`iju bol minu, smo`e snage da šejtanu
opsuje mater crnu. A nije Had`ija Ro}ko mrzio
crnce, jest Cigane, i Jevreje je mrzio, al' crnce nije.
Mo`da nesvjesno, ispotiha, nipošto namjerno. Nego
se Had`iji na zvjezdanu zamantalo, slike mu se
pomutile, izd'o ga vid o~inji. A jazuk, k'o da šejtani
nisu crni.
Sa ovim danom isteklo je vrijeme ihrama, a
veli~anstvena trojka se vratila u Meku.
Posljednji dani hodo~aš}a: 11., 12., i 13.
zul-hid`d`e (ejjamut-tešrik – dani sušenja mesa)
Posljednja slika prikazuje trojicu bla`enih hodo-
~asnika na rastanku.
Još tri dana provele su ~estite Had`ije na Mini,
svako bacaju}i po sedam kamen~i}a na tri d`emreta.
Obavili su oprosni obilazak, opremili se i prije zalaska
sunca napustili grad.
Had`ija Tolstoj suza ne krije, sav se pretvorio u
ruke, pa grli drugu dvojicu. Došlo mu teško, postao
je bolest, postao je tuga, lice mu resi pe~alba.
Pod o~i se nakupila sjen, drhti, pa te~e, pa
opet drhti. Pa se pretvori u poljupce, ljubi i
jednog i drugog, cjeliva im tjeme, ~elo i obraze.
Onda se pretvori u šapat, zavu~e
im su u uši, opri~a nevolje na duši.
Na kraju bude odlazak, i on ode.
Gordi Had`ija Murat dostojanstveno
se oprašta. Pru`i ruku,
izgrli se, izljubi se, a o~ima
tra`i urokljive poglede. Jer ovo je
prilika dušmanu, kad su velikodostojnici
slabi i razdra`eni. A dušman
nikad ne spava. Stalno pre`a.
Zato je Had`ija Murat uvijek na oprezu,
zato je uvijek u lovu, zato se ne da
emocijama. Jer najve}i d`ihad je pobijedit
samog sebe. Još jednom se
pozdravi, pa ode kroz šumu simbola
ova sinestezija vi~na logici univerzalnih
analogija.
^estitom Had`iji Ro}ku došlo i
`ao i drago. @ao mu se rastat s jaranima,
opet drago što se vra}a ku}i i
zavi~aju. Razapet, ne zna za šta bi
prije. Prepušta se Had`i Tolstoju,
oprašta se s Had`i Muratom, a sve
misli kakav li }e do~ek u selu bit.
Misli ga zanesu, opet se oprašta, sve
zaboravi, opet se ku}e sjeti, pa prozbori:
„Eee, jah. Svuda pro|i ku}i do|i.
Tako je govorio moj rahmetli babo”.
Onda se još jednom oprosti i ode. Opere
noge u rijekama, zagazi na }ilim, i
zapjeva: „Bosno moja, divna, mila,
lijepa, gizdava...”.
homesic!
(sic!) 99