Treci broj - sic

68
Biti pisac u bosanskohercegova~koj, nadasve inspirativnoj, ali i otu`no depresivnoj
realnosti, privilegija je onih koji ne mogu, ili ne `ele, iz nje da odu kako bi
je iz druge kulture sagledali s nostalgijom i pronašli u njoj skrivenu i surovu
poeziju. Oni pisci koji još uvijek `ive ovdje po~esto su hendikepirani viškom
poezije koja ih zna mu~ki zasko~iti i na tramvajskoj stanici u vidu trenutnog prizora
solidarnosti kad ruke jedna drugoj pru`aju sitne kovanice.
mladih pisaca u tome što u trenutku kada pišu misle
o uspjehu ili neuspjehu. Umjesto toga, Bor-ges
je pisao kao da piše za samoga sebe. Vargas Ljosa
je, me|utim, tvrdio da svaki pisac, ~im sjedne za
pisa}i sto, zna da li }e biti dobar ili ne. Bez obzira
kako shvatili ove autoreferencijalne natuknice i
opa`anja, a svi ih uspješni pisci imaju kao amajlije,
one ipak, makar i implicitno, `ele da odgovore
na pitanje o smislu samog pisanja. Ako bih slijedio
Borgesovu logiku i pisao kao da pišem za sebe, onda
bih se potrudio da napišem knjigu kakvu sam
oduvijek `elio da pro~itam, a nju nikada ne bih
mogao da završim. No pisanje nije usmjereno na
autora samog, (iako je mo`da Borges `elio doista
da piše za sebe), ve} na pretpostavljenog konzumenta,
i to su teorije recepcije podrobno objasnile.
Kad bi svi pisci pisali za sebe, knji`evnost u javnom
prostoru ne bi postojala.
S druge strane, Andri} je u jednoj napomeni za
pisca, (koja više zvu~i kao opomena), otkrio sljede}u
opasnost: „Ako se ~ovek potpuno preda pisanju pri-
~a, njegova je sudbina nezavidna. Pre ili posle, na
jedan ili na drugi na~in, potpuno ili delimi~no, on
gubi svoj put i svoje mesto u svetu.” Uprkos tome,
pisci uporno sebi i drugima predo~avaju svoje pri~e
i opa`anja, kao da je put i `ivot literature bitniji od
piš~evog „mesta u svetu”. Savremeni pisac, onaj
zapadnja~ki, prihvatio bi Andri}evu izjavu samo uz
ironijski otklon, kao modernisti~ku mistifikaciju spisateljstva
uopšte, ali onaj ovdašnji morao bi da se
zamisli nad njom kao da je izvjesnost u koju ne treba
sumnjati, tim manje što su naše kulture sklone
nepredvidivim prevratima.
Ma koliko zvu~alo otrcano, smatram da ovdje nije
naodmet re}i da ono što pisca odre|uje nije samo
to što napiše ve} i ono što ne napiše, ne samo ono
što govori ve} i ono što propusti da ka`e. Nerijetko
se i velikim piscima spo~itavalo što nisu reagovali u
odre|enom povijesnom trenutku onako kako su to
~inili neki drugi. Pisac je odgovoran i za vlastitu šutnju.
Ovim doma}im bi se ~esto moglo spo~itati i to
što govore i onda kada bi bilo bolje i po njih i po
knji`evnost da su šutjeli, jer njihove rije~i u javnom
prostoru postaju mo}ni znakovi iz više razloga. Dok
je na Zapadu pisac odavno izgubio mitsku auru
prosvjetitelja i nacionalnog gurua i u javnosti se pojavljuje
kao nezavisni komentator prilika, bez ambicija
da uti~e na mase, a još manje na ukupnu naciju,
u ju`noslavenskom kulturnom prostoru piscu i
dalje pripada posebno mjesto, ~ak privilegirano u
odnosu na druge umjetnike, (kao uostalom i u odnosu
na spisateljice i umjetnice). To je zato što se
knji`evnost (ili bolje: Knji`evnost) oduvijek smatrala
identitarnom i identifikacijskom kartom nacije.
Otuda je svaki istup pisca, pogotovo onog ~ije je
djelo ve} kanonizirano, znakovit ~in. Ne mogu da se
otmem dojmu da je takva predstava o piscu, da nije
tragi~nih iskustava prošlosti, u kojoj su neki svesrdno
sudjelovali svojim anga`manom, bila zapravo
komi~na u svojoj teatralnosti.
Da je stvarnost ponekad naprosto izazovna i da je
teško ne reagirati na ono što ona nudi, ponekad svjedo~e
prizori koji se sami po sebi name}u kao dovoljan
razlog za pisanje. Pogotovo oni koji metonimijski
vrlo precizno predstavljaju svijet u kome obitavamo.
Nisam pristalica pukog mimetizma, ali pojedine slike
svakodnevice znaju biti toliko upe~atljive da ih ponekad
po`elim prenijeti u rije~i ta~no onakve kakve ih
u tom trenutku vidim i do`ivim, ali to nikad ne uspijeva.
Mo`da je Aristotel, govore}i o mimezi kao o
najsavršenijem umjetni~kom dostignu}u, imao na
umu tu distorzionu prirodu jezika koji nikada ne
dopušta da se do`ivljaji, ili ono što zovemo realnoš-
}u, jednostavno prepišu.
Pisati o tranzicijskom kontekstu, uz sva intimna iskustva
prošlosti i sadašnjosti, ali i uz neizbje`na iskustva
literature, nije samo duhovna potreba za kreativnim
izra`avanjem ve} svojevrsni strah od stvarnosti.
A strah od nje kao da stvara najbolju knji`evnost. Trebalo
je da se dogodi ~itav rat kako bi se otkrili potencijali
generacije naših pisaca koja je u njemu stasavala,
trebalo je da progovore traume kako bi se knji`evnost
pribli`ila realnosti postratnog haosa; trebalo je, na kraju
krajeva, ostati krajnja ta~ka Evrope, da bi se imalo
o ~emu pisati kad se jednom odavde ode.
Htio-ne htio, i u zavisnosti od svog talenta, vještine,
ili dosjetljivosti, pisac ili nadogra|uje stvarnost
ili je sakati. Strah da }e ona stati, što bi rekao
Eagleton, neprestano podsti~e maštu kao da svijet
postoji samo zahvaljuju}i njoj. I što je fikcija maštovitija,
stvarnost kao da se više goropadi. Kad bi
se ispisali svi njeni za~u|uju}i doga|aji, neko bi
mogao da zaklju~i da je to najmaštovitija imaginacija,
što }e re}i da u odnosu na fikciju stvarnost
ima i izvjesne prednosti. U pore|enju s njom, pisanje
ispada jednostavan posao, jer, kako duhovito
re~e jedan pisac: potrebno je samo poredati rije-
~i na pravi na~in.