Treci broj - sic

neskne forme. Prava proza nije prozai~na, rekao bi
Heidegger, prava proza je poeti~na. Ako nam u poeziji
nije nu`an glavni junak (lik), naprotiv, onda
nam u pravoj prozi on, tako|er, ne}e nedostajati. Pored
neprestanih upadica u vidu autorovih razmišljanja
o potrebi/ne-potrebi za glavnim junakom,
demonstriranje istih je mnogo o~itije. Postavimo to
na sljede}i na~in: Ko je glavni junak Leši}evog romana?
On sam? Seong-Hwan? Jeremy? Belinda?
Ka}a? Bra}a: Josip i Tomislav? Ch'on Sang-Pyong?
Mok Sun-Ok? Da i ne. Sve su to junaci, ~as glavni,
~as sporedni. Svaki glavni u svom fragmentu pri~e,
sporedni u drugom. Neki 'glavniji' autoru, neki
sporedniji, neki lebde u vazduhu svakog fragmenta.
Da li je to mo`da Tara? Ka`u, naslov romana ~esto
upu}uje na glavnog lika ili temeljnu radnju. Uzmimo
da je i ovaj put tako. No, šta }emo ako Tara nije
niti lik niti junak? Šta }emo ako je ona apstrakcija,
princip, bit? Da li takvo što roman ~ini manje romanom
ili mu pak smisao prenosi u prvi plan iz pozadinskog
na koji smo navikli? Da li je prebacivanje
akcenta na diskontinuiranu pri~u ujedno i postupak
decentralizacije mo}i - nosioca mo}i, bilo da se radi
o glavnom junaku, pripovjeda~u ili autoru? Ako
malo bolje razmislimo: da li je neophodan umjetni~ki
postupak 'strpati' smisao u dublje pore kako bismo
du`e iskopavali, kako bi nam pri~a izgledala fascinantnija
i ve}a? I, mora li, u skladu s tim, izbacivanje iste na
površinu biti odba~eno kao nevješt umjetni~ki postupak
ili obi~ni postmodernisti~ki eksperiment?
Griješim. Upotrebom jednine u ovom slu~aju griješim.
Ovaj roman ili knjiga, kako je kome dra`e,
nema smisao, on/ona posjeduje smislove.
Kada Leši} preuzima feministi~ku postavku
unutar koje se ka`e: zadr`at }emo samo ono što nama
odgovara (Leši} 21 : 2004), on to mo`da uvodi kao sugestiju
za preovladavanje traume (zanimljivo je da
se mi koji smo bili djeca u ratu 1992.-1995. prilikom
prepri~avanja uspomena sje}amo naj~eš}e igre,
vragolija i lijepih momenata, a zanemarujemo
masakre, granate i snajperiste koji su nas nišanili sa
krovova), me|utim, kada ja to ponovim, uvodim to,
kako bih na najli~niji na~in dekonstruisala postoje}i
tekst, jer svaka analiza, ako se ne radi o egzaktnim
naukama, nu`no je li~na.
O ~emu to sve, dakle, govori “Knjiga o Tari”? Koji
se to sve “junaci” nadme}u za glavnog?
U igri su: skepsa, `ivot, smrt, milost/odsustvo milosti,
rat, vje~ni mir, teorije, šutnja, mi/oni, kibun
(obraz), kulture, “mentaliteti”, istina/istine, `rtva/krvnik,
zlo~in, ljudskost itd.
Kako bismo bili pošteni i ne davali prednost sopstvenim
upisivanjima naspram autorovih izri~itih
stavova (jer naš autor ne `eli biti pokopan, iako je u
više navrata bio u dilemi), prvo }emo navesti onog
junaka kojeg je autor na posljetku izdvojio kao
18 (Pore|enje preuzeto iz ''Knjige o Tari'', 12. str.)
protutemat
glavnog – sje}anje; kaleidoskop sje}anja. Ali, s
obzirom da nama to nije dovoljno, jer se kao ~itatelji
još uvijek osje}amo ro|enim, uplest }emo i svoje
prste, ne osporavaju}i sje}anje kao princip-vodilju
ovog romana. Kuda nas je ta vodilja odvela? Put je
prostran, šarolik, sa mnogim skretnicama, pa krenimo!
Mo`da }e se i moje misli rasuti kao suhi grah 18
,
no kada pri~a te~e prirodno, fragmentirano, ni misli
o njoj ne mogu izbje}i datoj nu`nosti.
Prvi 'junak' koji se nazire na samom po~etku je
smrt – smrt kao promjena u postojanju, kao jedna od
mijena u `ivotu koji je beskrajni proces stalnih transformacija.
Leši} time uspostavlja prvu od mnogih distinkcija
Istok/Zapad. Za razliku od zapadnja~kog
poimanja smrti, koje je uprkos raznim religijama i
svetim knjigama, zasnovano na mislima o kraju,
isto~nja~ko poimanje smrti zasniva se na mislima o
po~etku i pustolovini.
“Nema radosti sastanka bez tuge rastanka. Nema
uop}e sastanka bez rastanka.” (Leši} 11: 2004), izgovara
autor na usta Koreanca Seong Hwana. “Me|utim, za
razliku od isto~njaka, zapadnjaci o smrti misle tek kad se
ona pribli`i.” (Leši} 11: 2004) Da li je smrt, kao junak
ovdje došla sama i nepozvana ili je ona kao takva
ve} prije nastanka romana osigurala svoje mjesto?
Pogriješit }ete ako pomislite da je ja (ovim putem) ili
pisac (pišu}i) isti~emo zbog pri~e o smrti autora.
Njeno prisustvo je uvijek zagarantovano, pogotovo
ako se ne~ija smrt osje}a izme|u redova svakog od
fragmenata djela. Ona hu~i i bu~i u svakom slovu,
premda neizgovorena. Krije se u ta~kama na i i j, u
šupljinama krugova o, a i g, kosim linijama k i pravim
i zakrivljenim linijama svih ostalih slova. Ne radi se ni
o strahu od sopstvene smrti. Rije~ je o smrti koju
najte`e zaboravljamo i prihvatamo – smrti naših
krvno i duševno najbli`ih, smrti naše bra}e.
Smrt bra}e je sr`na trauma koju je autor ovim
romanom nastojao osvijestiti u nadi pronalaska smiraja,
bez zablude da }e je prevazi}i. Radi se o vje-
~nom tra`enju pravog puta i nadi da }emo ga
prona}i, pa ~ak ako je ona i nepobitno la`na.
“Moja skepsa je bila ja~a od moje vjere” – navodi
Leši}. Ali potreba za vjerom se ~itav `ivot nadvijala
nad njim kao mutni oblak kojeg ne mo`emo odagnati.
Da nije rije~ o otrcanosti upotrebe vjere u religijskom
kontekstu lako }emo pokazati navode}i kratki
primjer u kojem pisac rastjeruje sve naše dileme o
tom pitanju i pri tome postavlja još jednu savršenu
distinkciju izme|u Istoka i Zapada. Radi se o
piš~evom do`ivljaju i doga|aju iz djetinjstva vezanim
za religijsku ustanovu i njene slu`benike. Potpuno
je neva`no da li je to bila crkva, d`amija ili sinagoga,
princip je isti. Dogodilo se to da se dje~ak
Zdenko u toku jedne mise nešto spetljao, što je rezultiralo
naknadnim šamarima nanesenim “debelim dlanovima”
vele~asnog. Bez mnogo rije~i, pomo}u samo
(sic!) 75