Treci broj - sic

Schleiermacher tra`i da se djelo tuma~i ponovnim
uspostavljanjem izvornog svijeta u kojem je djelo nastalo.
S druge strane, Hegel ne vjeruje u mogu}nost ali i
korisnost restitucije prošlosti i tvrdi: djela muze su ono
što za nas jesu. I Schleiermacher i Hegel su upravu:
umjetni~ko djelo govori prije svega nešto o svijetu u
kojem je nastalo, ali ako ~itaocu ne govori ništa o svijetu
u kojem `ivi onda je umjetnost nefunkcionalna.
Kako pomiriti ova dva stava? I sa stanovišta savremene
teorije subjekta i teorije teksta Schleiermacherov
zahtjev je sasvim opravdan: subjekt (pisac ili ~italac)
je odre|en kulturom u kojoj spoznaje i zna~enja
teksta su kulturalno-povijesno uvjetovana. Heidegger
objašnjava kako nema razumijevanja bez pred-razumijevanja.
Francuska kulturalna teorija (poststrukturalizam)
objašnjava kako je mišljenje mogu}e samo u
zna~enjskog mre`i kulture (simboli~kom poretku). Baš
zbog toga što su naše mišljenje i govor mogu}i tek u horizontu
jednog reda znakova, mi ne mo`emo da se smatramo njihovim
tvorcima. Kultura bi se mogla odrediti kao niz
predrazumijevanja koja omogu}avaju spoznaju. Tako
je svako saznanje (i autorovo i ~itao~evo) saznanje u
kulturi. Kulturalna odre|enost subjekta ne zna~i da je
subjekt zarobljen u vlastitoj kulturi (da jest, onda bi
bilo nemogu}e nadi}i vidokrug sopstvene kulture a
iskustvo pokazuje da je mogu}e), niti da je ~ovjek
isklju~ivo proizvod kulture (da jeste, onda bi kultura
mogla proizvoljno upravljati njegovim nagonima a
iskustvo pokazuje da je to nemogu}e). Kako ka`e
Lacan, subjekt je organizam-u-kulturi, kultura je Otac
koji zabranjuje. Pripadati kulturi zna~i biti dijelom
konteksta (semioti~ke mre`e kulture). Prevedimo
Schleiermachera na jezik kulturalne teorije i kazat
}emo svako pisanje je pisanje-u-kulturi. Ili kako ka`e
Catherine Belsey: “Tekst je posljedica zna~enja i vrijednosti
koje cirkulišu u trenutku njegova nastanka”.
Zna~i da se tekst treba razumijevati kako Schleiermacher
ka`e u njegovom izvornom svijetu. Od strukturalizma
stoji teza kako je takav kontekst uvijek-ve}-tekst.
Ta teza nije sporna ali je sporna tvrdnja da zbog tekstualnosti
konteksta nije mogu}e rekonstruisati kontekst
produkcije teksta. Ve} je re~eno da je kultura
semioti~ka mre`a i da tekst tek u intertekstualnom
odnosu sa kulturom dobiva zna~enje. Belsey kulturu
shvata kao “zna~enja koja cirkulišu u odre|eno vrijeme
i na odre|enom mjestu upisana u pri~e, rituale,
obi~aje, predmete i prakse.”- Zna~i kultura egzistira u
vidu zna~enja na odre|enom vremenu i prostoru.
Eagleton ka`e kako se kultura mo`e sa`eto odrediti
kao “skup vrijednosti, obi~aja, vjerovanja i praksi koje
sa~injavaju `ivot neke posebne skupine”. Kultura je
zna~i i skup vrijednosti koje oblikuju ponašanje ljudi
koji ih usvoje. Eagleton i Belsey, kao i mnogi drugi teoreti~ari
kulture, sla`u se u tome da je kultura semioti~ka
mre`a koja se proizvodi i reproducira kroz ozna-
~iteljske (diskurzivne) prakse. Zna~i presudni momenti
koji odre|uju kulturu u njenom antropološkom
zna~enju su: zna~enja, vrijednosti i ozna~iteljske prakse.
Ozna~iteljske prakse proizvode zna~enja i vrijednosti.
A zna~enja i vrijednosti su, ako se dobro sje}am,
ono što u najve}oj mjeri oblikuje stvarnost. Teza novih
historicista i kulturnih materijalista o nehomogenosti
kulture i o djelovanju dominantnih i disidentskih diskurzivnih
praksi je ta~na, ali je ~injenica da kulturu
kao semioti~ku mre`u presudno oblikuju dominantne
diskurzivne prakse. Rekonstrukcija kulture jest rekonstrukcija
dominantnih ozna~iteljskih praksi koje
oblikuju kulturu kao semioti~ku mre`u. Kultura je
zna~i nešto što oblikuje stvarnost ali i nešto što egzistira
na nivou ozna~itelja. Tako tekstualnost konteksta
nije problem za kulturalnu rekonstrukciju ili tradicionalno
kazano za shvatanje stvarnosti u kojoj nastaje
knji`evno djelo. Eagleton u Ideji kulture napominje da
su politi~ki i ekonomski odnosi glavna motivacija kulturalne
prakse. Tako je neophodna i rekonstrukcija
politi~ko-ekonomskih odnosa za pravilnije shvatanje
kulturalnog konteksta koji je motivisao nastanak knji-
`evnog djela i dao mu prva zna~enja. Tako i dolazim
do modela kontekstualizacije za koji se ja zala`em: kulturalno-povijesni
model kontekstualizacije, tj. rekonstrukcija
kulturalnog i politi~ko-ekonomskog konteksta
tekstualne produkcije. Time je omogu}eno posmatranje
knji`evnog djela u schleiermacherovski
re~eno njegovom izvornom svijetu. Maštom i uz dovoljno
ulaznih informacija mogu}e je prokr~iti put do
druge kulture. No sad dolazi ona hegelovska opome-
Esencijalist u tuma~enju je usmjeren ka prepoznavanju vanvremenskih i vanprostornih
suština i zakona u pojavnom. Taj model ima dva osnovna nedostatka:
nefunkcionalan je i teorijsko-metodološki neutemljen. Kad ka`em da je takvo ~itanje
nefunkcionalno, mislim prije svega na esencijalisti~ki bijeg od stvarnosti. “Umjetnost
je opasno ugro`ena u društvu koje joj se divi samo u aukcijskim dvoranama i ~ija
apstraktna logika lišava svijet osjetilnosti” (Eagleton). Isti autor je rekao da je za
estetu ljepota umjetnosti upravo u njezinoj neuporabljivosti. Esencijalista se bavi
kosmi~kim suštinama a ne dosadnom svakidašnjicom, on spoznaje vanvremenske i
vanprostorne suštine, zakone i vrijednosti a ne vremensko-prostorne. Ja se pitam da
li mi lebdimo u kosmosu, da li smo u nekoj vanvremenskoj i vanprostornoj stati~noj
dimenziji ili smo pak povijesna bi}a koja `ive u vremenu i prostoru.
temat
(sic!) 45