Treci broj - sic

74
Poetika
kaleidoskopa
u Knjizi o Tari
Zdenka Leši}a
(Zalazi li pomo}nica Boginje
Milosti ikad na Balkan?)
Aida Gavri}
“Ukratko, roman je ona ~udesna stvarnost s one
strane Alisinog ogledala.” Zdenko Leši}
Mo`da smisao mo`e biti kontinuiran, ali zasigurno nije
jedan. Mnogostrukost se suprotstavlja kontinuiranosti.
Šta izabrati? I istine su mnogostruke, kako onda da
smisao bude jedan? Naš `ivot je rašomon 16 , navodi Leši},
a svaka povijest je pripovijest. “Rašomon” prepoznajemo
i u pri~i mi/drugi, svojstvenoj postkolonijalnim teorijama.
Dok su za nas “bijele” svi Koreanci isti, crnih kosa,
kosih o~iju i malih noseva, sa jezikom nalik zujanju p~ela,
tako smo mi, za njih “`ute” svi “mi-guk' (Amerikanci) i
“ka-jong” (Dugi Nosevi ili Nosonje) 17 . Šta od navedenog
je istina? Nijedno? Jedno i drugo? Nešto tre}e?
Rije~ kaleidoskop dolazi od gr~kih rije~i kalos -
lijepo, eidos - oblik i scopeo - gledati, posmatrati. Isprva
je potrebno ukloniti jednu dilemu. U knjizi o kojoj
je rije~ i eseju povodom nje ne}e biti mnogo govora
o lijepom kakvo pomo}u perlica, staklenih zrnaca
i šarenih papiri}a do~arava jedna mala spravica
namijenjena privremenom odlasku u druga~iji svijet,
ali }e biti govora o druga~ijem svijetu i skokovima
iz jednog u drugi svijet, tehnikom sje}anja,
onom, koja nas mo`e vratiti u najljepše dvorane
naših `ivota i uspomena, ali jednako tako raskrvariti
mnemograme i prikazati oblike nastale od crvenih
i crnih perlica, nalik na krvna zrnca naših bli`njih, i
na njihove i naše sopstvene sudbine.
Roman je ona ~udesna stvarnost s one strane Alisinog
ogledala, ili mo`da 'stvarnost' u ogledalima postavljenim
na 45, 60 ili 90 stepeni, ovisno o tome `elimo li sliku
uduplati osam puta, šest puta ili ~etiri?! Nebitno koja
od mogu}nosti nam zvu~i poeti~nije, ~injenica je
jedna: ~udesna stvarnost nije nu`no ~udesno lijepa.
Mo`da ima onih (a sigurna sam da ima) koji bi ili
su ve} na prvoj stranici sasjekli Leši}a i 'trsili' se njegovog
romansijerskog ogleda, prepadnuti da su
naišli na još jednog beznade`nog jugonostalgi~ara.
Njima savjetujem: ne zgra`ajte se i ne drhtite! Ako
se toga plašite, 'plavo-bijelo-crvena trobojka s crvenom
zvijezdom u sredini' se na daljnjim stranicama
ne}e ukazivati kao utvara.
“Davno je eksplodirala i ve} se ugasila ta zvijezda”, navodi
Leši}, a neki od nas u to upisuju i piš~ev tu`ni izraz
lica povodom tegobne istine o jednoj 'utvari'. (No,
nisam više sigurna da li oni koje sam upravo savjetovala
uop}e zavre|uju da se na njih troši toner iz štampa~a,
pa ~ak niti za jednu jedinu re~enicu. Ipak, budimo
milosrdni, “halalimo” im ove dvije!)
Nerijetko se sam autor vra}a pitanju povoda stvaranja
ovog ili romana uop}e, pa bismo se, poštuju}i
ga, i usput rješavaju}i stalnu dilemu 'odakle po~eti?'
trebali na samom po~etku osvrnuti i na pitanje:
'~emu roman u ovo oskudno vrijeme?'
“Romaaan ti je jaaako komplikovaaanaaa
stvaaar! (Sijari})
Istina. Mo`da se iz tog razloga Leši} odlu~io i da
nam to demonstrira, opisno i na primjeru.
Opisnim putem doznajemo kako je teško pisati
roman, kako nije sve u pri~i, koje vrste ta~aka gledišta
razlikujemo prema Genettu, koje vrste pripovjeda~a
je mogu}e uvesti, kako gra|u mo`emo crpiti iz
mašte ili iz prethodnih tekstova, koje tipove romana
imamo, o distinkciji Autor/Tekst, da junak nije
neophodan, o fabuli i si`eu, o mogu}nosti uvo|enja
skokova i paralelnih svjetova, o svemu što nam je
potrebno, ali ne i neophodno kako bismo ~itali “klasi~ni”
roman - o svemu što nam je neophodno kako
bismo ~itali jedan potpuno osobit, 'neklasi~ni', ali ne
i “antiklasi~ni” roman. Na primjeru opa`amo sve
ovo na što je opisnim putem ukazano, jer ovaj
roman je splet svega prethodno datog.
Nije sve u pri~i – fabuli, sve je u mnogostrukosti,
mnogim pri~ama i mnogim fabulama, na ~ije ispreplitanje
i posrednu povezanost nailazimo puštaju}i
roman da se oslika u nas. Na dvadeset i prvoj
stranici Leši}u se javlja ohrabruju}a misao: treba pustiti
pri~u da te~e. No, njegova pri~a neprestano “zapinje”,
ne zbog toga jer je “te~nost” pri~e vještina
koju ne mo`e dose}i, nego stoga jer je on doista pušta
da te~e, ne poma`u}i se izvješta~enoš}u, nego daju}i
joj njen nepatvoreni prirodni tok i oblik, a on je
fragmentaran. U takvom prirodnom obli~ju nemogu}e
je imati jednog glavnog junaka, a kamoli da
se taj junak ogleda u li~nosti. Nu`an je princip ili misaona
vodilja, koja }e ispuniti krater formiran eksplozijom
izvješta~enosti nastalom stolje}ima gajenim
iluzijama o li~nostima kao nosiocima roma-
16 Odnosi se na Kurosawin film Rašomon, u kojem je jedan doga|aj ispri~an iz ~etiri ta~ke gledišta.
17 U vezi sa nazivom “ka-jong”, kako u slengu Koreanci nazivaju ljude sa zapada, Leši} je osmislio zanimljivu teoriju o “nosocentrizmu”.
Kao što feministi~ke teorije govore o falocentrizmu (društveni sistem zasnovan na vladavini muškaraca), tako bi suvremeni
kriti~ari zapadnje kulture mogli govoriti o “nosocentrizmu” , gdje bi nos simbolizirao transcendentalnu pretenziju Zapada, prema
kojoj bijelci evropskog porijekla reprezentiraju ~ovje~anstvo itd. (Leši} 119 : 2004)