Treci broj - sic

76
jedne slike, pisac nam do~arava ~itav jedan svijet
la`ne posve}enosti i vjere. Ti 'debeli dlanovi' su slika
svjetovnosti zapadne crkve i crkvenjaka, njihove
nezaja`ljivosti i pro`drljivosti, nasuprot isposni~kog
`ivota koji propovijedaju (ili da ka`em 'reklamiraju'
u skladu sa modernizacijom svega, pa ~ak i
'duhovnih' ustanova). Tada malenog Zdenka nisu
zabolili šamari, ka`e on, koliko neo~ekivano odsustvo
milosti. Šta da se radi kada se spozna da je ona
ustanova ili onaj 'princip' (recimo crkva, religija i
sveštenici) koji propovijedaju milosr|e i od kojih
smo u~eni da je o~ekujemo postanu oni prvi koji isti
princip iznevjere? Tada potra`imo utjehu u istim
principima koji se negdje daleko doista poštuju.
Bitno je da napomenem kako ne tvrdim da u zapadnom
svijetu ne postoje istinski sveštenici kao što je
onaj u filmu Roberta Bressona “Dnevnik seoskog
sveštenika” (1951.) Ne imputirajte mi ironiju, jer kao
primjer navodim film i to iz godine 1951. – no, ko zna
- mo`da se podsvjesno o tome i radi.
Ako bih uzela primjer iz naše najbli`e sredine i
vremenskog konteksta, jednog '~ednog', 'pravednog' i
bogu(ne)dragog vlasnika studentskih kredit-stipendija
s kamatama, bogomoljca prof.dr. Franju Topi}a od
zapadnog svijeta bih napravila beznade`nu crnu
rupu, a i to mi nije cilj. Mislim da ne bi bio ni Zdenku
Leši}u, pa }emo taj posao prepustiti `utoj štampi.
Radije }emo uvesti distinkciju o kojoj je govoreno.
Naime, Leši} suprotstavlja odsustvo milosti i
pro`drljivost duhovnjaka Zapada i milosr|e (Taru)
u korijenu duhovnosti Istoka (sjetimo se Seong-
Hwana u hramu s kraja knjige: on doista 'posti').
Nimalo slu~ajno, Leši} kao sliku isto~nja~ke milosti
uvodi pri~u o tigrici i kraljevi}u koji se `rtvovao za
nju i njene mlade. Premda se radi o pri~i koju je
pri~ao Buddha, ne smijemo je odbaciti svode}i je na
budizam kao nešto što nas se “ne ti~e”. Pri~a govori
o vrhuncu samilosti, o bitnoj ideji koja nas u~i da
premostimo našu li~nu sre}u ili nesre}u kao jedinu
vrijednost `ivota. U~i nas ideji koja je otjelotvorena
u Tari – bo`anstvu milosr|a. Kontekstualizirajmo!
Ovdje se ne radi samo o površnom promoviranju
ideje milosr|a. Ovo promišljanje ima svoj duboki
prethode}i kontekst, krajnje li~an i za pisca i za naše
podneblje, dakle nas li~no. Nasuprot onome što smo
~itaju}i nau~ili o jednoj druga~ijoj kulturi: o sirovoj
ribi, ~ajevima ukusa kakvih ne mo`emo ni zamisliti,
o praksi spavanja na dušecima i zagrijanim podovima,
radoznalosti koja nije sramotna (kao kod nas), o
susretljivim ljudima koji vas bez mnogo suzdr`anosti
primaju na konak, ali i onima koji vas ignorišu,
jer niste formalno predstavljeni, u roman
neprestano prodire i jedna tegobna pri~a o našoj kulturi
utemeljenoj na bratoubila~kim ratovima. 'Bratoubila~kim'
na ovom mjestu u dva smisla: 1) bra}a
se me|udobno ubijaju, 2) ubijaju vam bra}u (kao što
su ih ubili i našem piscu).
Leši} govori o našoj kulturi govore}i o jesenjim
pjesmama naših pjesnika kao arhetipskim slikama u
kojima se odslikava cijeli jedan “nestabilni mentalitet” ,
podlo`an svakojakom utjecaju, pa ~ak i utjecaju at-
mosferskih promjena. Istina je, re}i }emo, da atmosferske
prilike uti~u na sve ljude, ne samo na nas
Balkance, ali imajmo na umu da ovo nije naš roman.
Pisac progovara li~no, ogor~eno i samouvjereno, s
pravom na kritiku svog sopstvenog naroda, a to mu
moramo dopustiti. Kada nai|emo na stereotipe
poput: “Svakako si s Balkana! Drzak i neu~tiv!” (Leši} 52:
2004) nemojmo lin~ovati pisca osje}aju}i se napadnutim,
jer napad stranca na drugog nije ista stvar kao
napad nekoga na svoju zemlju. Radi se o autokritici i
ni o ~emu drugom. Rije~ je o autokritici iste vrste
poput one kod našeg Ive Andri}a, koji je mrtav pretrpio
drvlje i kamenje jer je iz ogromne ljubavi bio
iznutra prisiljen da poka`e ogor~enje i razo~arenje, a
znamo da je ono najve}e onda kada nam je do nekog
ili ne~eg stalo. Uprkos tome, mo`da svjesno, a mo`da
i ne, Leši} citira Andri}a: “Sve što je nade, utjehe i ljepote
na svijetu otkriva se o~ima pobije|enih, a pobjednici su slijepi,
drhte i gore, i nemaju ništa do svoje divlje plamene
radosti iza koje ostaje pepeo.” Mnogo je ~asnije biti na
strani `rtve, nego na strani krvnika, zaklju~uje Leši}.
Me|utim, ovdje se ne radi o uzdizanju viktimizacije
kao novog mita za prevazila`enje postratne traume,
radi se o uzgred navedenoj ~injenici bez ponu|enog
recepta za samosa`aljenje. Leši} }e nam ponuditi
nešto mnogo bolje, o ~emu }u docnije govoriti.
Kada Leši} piše kako je Vije}nica sagra|ena u
pseudomavarskom, a spaljena u barbarskom stilu,
on ne ismijava. To je humor proizišao iz teške duševne
patnje ~ovjeka kojemu je ta ustanova nešto
zna~ila, koji ju je osje}ao svojom. Suvišno je o tome
govoriti, to se naprosto osje}a u svakom glasu te
mu~ne igre s jezikom.
Leši} govori o ratu našeg podneblja, izvanredno
opisuju}i njegove osnovne zna~ajke pod
svakim 'nebom'.
“Seoska propalica, neradnik i besposli~ar, bez škole i
zanata, mutivoda i prelivoda, špekulant i švercer, spreman
na najraznovrsnije ujdurme i mu}ke, ~ovjek kome je motika
teška a knjiga mrska, do~ekao je u ovom nacionalisti~kom
bezumlju svojih pet minuta, digao se visoko – on je
sve, i štap i vlast, i pop i popadija, niko kao on i niko iznad
njega. (...) Na udaru njegove nacionalne budnosti i odanosti
posebno su obilje`eni (za prismotru i odstrijel) oni
rijetki od “druge vjere”, ta ku`na gamad, taj kukolj u ~istom
srpskom `itu.” (Leši} 168: 2004)
Ovo je naša stvarnost – nju i sada `ivimo, samo
što se ne radi uvijek o “kukolju u srpskom `itu”; `ita
je sve više. “Rodoljupci” koji su se 1948. godine, kao i
1992. godine pretvorili u “kesoljupce” i sada su na
snazi, zauzimaju najviše pozicije, centri su mo}i.
Zdenko Leši} uvodi još jednu izvrsnu sliku okretanja
poretka u ratu, smještaju}i je u kontekst zatvora
'Kule'. Rije~ je o tri lika smještena u jedan prostor:
dva profesora (zarobljenika) i stra`ara }ene (bivšeg
raznosa~a hljebova).
“Reci ti meni, profesore, je li istina da je i ovaj naš nesretni
Vladimir neki profesor?
'Jeste, profesor i moj kolega! ...'
'I pjesnik je, ka`u?', pita ]ena.
'I pjesnik je, gospodine!', potvr|uje profesor. 'I