Treci broj - sic

98
Hodo~aš}e
Kako su Had`i
Murat, Had`i
Tolstoj i Had`i
Ro}ko obavili
petu islamsku
du`nost
Edin Sal~inovi}
Prema `elji glavnog urednika
Putovanje
Ima ljudi koji su ovladali elementima, pronikli u nebesku
utrinu, i spoznali tajnu postanja. Njihove tragove
materija ne raspoznaje, njihov duh izmi~e vremenu, i
smrt za njih nema mjeru. Ruh je njihova priroda, stihije
njihove sluge, a beskraj domaja njihova. Njihovo
putovanje golemo je koliko treptaj oka ljudskog, a ljudsko
oko je la`ljivo i ono što pokazuje blijeda je slika šejtana.
Grješni ljudi nisu kadri prepoznati veli~anstvene
odabranike, ~ovjekoljubive pravednike, misionare Bo`je
milosti. Jedan od tih odabranih je i Had`ija Ro}ko,
bla`eni duhovni putnik, koji se 1304. godine po Hid`ri
zaputi na had`iluk sa još dvojicom ~uvenih velikana,
Had`i Muratom i Had`i Tolstojem.
Dan prvi: 8. zul-hid`d`e
(jevmut-tervijeh – dan napajanja)
Prva slika prikazuje nam trojicu velikodostojnika
na mikatu zaokupljene odijevanjem ihrama.
Zaslijepljen bjelinom bogumilog hodo~asni~kog
ruha Had`ija Tolstoj ne mogaše suspregnuti suze.
Rasto~i se u pustinjski pijesak, iz njega se opet zasnova,
pa usko~i u izar i ridu, sad ve} nali~e}i galskom
druidu. Rasplinu se, ponese ga blagi dašak, pa se
kondenzira, pa se sublimira, pa zahvati blagotvorne
vodice zlatnim |ugumom.
Podozrivi Had`ija Murat polagahno odijevaše
ihram, sumnji~avo pogledaju}i na strane. Plašio se
munafikluka, lukavstva neprijateljskog, i nikome nije
vjerovao. Strpljivo je pri~vrš}ivao dijelove odje}e,
~vrsto se stegnuo opasa~em, ne propustivši osjetiti ni
najmanji drhtaj pustinje. Osluškivao je pti~ji cvrkut,
njuškao po bud`acima, zagledao sjenovite izbe, pipkao
zidove, razgovarao sa stablima. Uspokojen, smjerno
je obavio dolazni obilazak Kabe. Nakon sedam
krugova prišao je crnom kamenu, nje`no na nj
polo`io ruku, prepustio se zanosnoj pri~i. Kamen je
govorio opojno, a on opijen slušao.
^estiti Had`ija Ro}ko zapetljao se u halje, pa
nikako da se iskobelja. Izvrnuo se na le|a, mlatara
udovima i psuje:”Jebem ti narod i obi~aje kad su
vaki. Navla~i ove drolje baško zadnja sjerotinja. Pa
ti pripusti njima da rede oko ]abe. Jebem ti budalaš~inu.”
A ne pada blagoglagoljivom Had`iji teško
nosit ode`du Bo`jih gostiju, ve} mu teško pada
rastat se s ~almom, ~akširama, kaputom, debelim
vunenim ~arapa i gumenim opancima. Nije njemu
teško tu|e, ve} ga boli za svoje, pa mu do|e k'o da
se s dušom rastaje. Elem, kad vidješe doma}ini
Bo`jeg ugodnika i mudrozborca kako se u nevolji
koprca priletiše mu u pomo}, po~aš}eni što im se
ukaza Bo`ja milost, jer milost je Bo`ja pru`it pomo}
takvom prvaku i bla`eniku. A kad se Had`ija
Ro}ko povrati i dozva, po|e se okrijepit ~udotvornom
vodom s had`iluka.
Predve~e, dok se jošte zgrušnjavao mrak, tri
bogougodinka i plemenitaša, zaputiše se na mjesto
Mina, gdje }e, s Bo`jom pomo}i, probdjeti no}.
Dan drugi: 9. zul-hid`d`e
(jevmul-vukuf – dan stajanja)
Druga slika prikazuje trojicu bogobojaznih dostojanstvenika
u blagopo~ivaju}em stanju stajanja na
mjestu Arefat.
Had`ija Tolstoj se prepustio blagom milovanju
sun~evih zraka, pretapa se, rasprši se, zatvori se u
sun~ev trak kao ~estice prašine, iznikne iz zemlje
kao vilina vlas, i opet bude kost i meso. „Kolika
`ivotna energija i snaga”, pomisli. To ga sjeti jednog
cvijeta na Kavkazu, koji se silovati opirao dok ga je
pokušavao ubrati. Tu se raspla~e, pretvori se u oblak
i obilnom kišom napoji pustinju. Onda se sjeti
nekog „malog kaplara” iz Francuske i do kraja dana
ne prestane misliti o njemu.
Promu}urni Had`ija Murat spartanski odolijeva
izazovu. Prstima tare razdrobljeni pješ~ar, u vjetru
~uje pustinjsku magiju, op}i s materijom. Materija
mu kazuje špijune, denuncira zavjere, raskrinkava
zle slutnje i spletke sihirbaza. Had`ija Murat nedirnut,
dr`i sa kao da ništa i ne sluti i kao da ga ne dr`i
nikakva obligacija. A tajnu njegovih misli ni sveznaju}i
narator ne mo`e doku~it.
Had`ija Ro}ko se nešto uzvrpoljio. Znoj ga oblio,
kolje ga svrbe`, mora ga pritisla, tmuša mu disat
ne da. Od cijele ujdurme mu pozlilo. „E pa ljudi
ljucki. \e ima da insan povazdan staji. Prilegne
i hajvan, a kamoli insan. Velahavle velakuvete”. A
nije ~estitom Had`iji zor od stajanja, ve} se on sjetio
svog mindera i hlada poda takišom na baš~i, pa
mu došla neka tuga na dušu. Proradio u njemu
dert, pa ga `iga pod srcem i bol u sevdah zanosi.
Ispotiha zapjeva: „Haj ja zagrizoh šareniku jabuku...”.
Od pjesme mu se razgali i spade s duše olovo
k'o rukom odneseno.
Nakon zalaska sunca }udoredni hodo~asnici
odoše zano}iti na Muzdelifi.