Treci broj - sic

- “Ja sam Indira.”- re~e nešto toplijom bojom glasa.
- “Jah!” - otpuhnuo sam.
- “Kako je tebi ime?” - ignorisala je moju o~iglednu `elju za prekidom razgovora.
- “Malik.”- ignorisao sam je sad i ja sam.
- “Dokle ide ovaj voz?”
- “Još malo, pa smo na zadnjoj stanici. Imaš li ti kartu uopšte?”
- “Nemam.”
- “A šta para?”
- “Ništa.”
- “Znaš li bar gdje ideš?”
- “Tamo gdje stignem.”
Ne mogu re}i da me iznenadio njen odgovor. Navikao sam ja na svakakv svijet i
svakakve pri~e. Gledala je u one crvene cipele i puhala dim na sve strane, povremeno trljaju}i
o~i s gustim trepavicama. Spadala je u one koji `ele da se izgube, u one što bje`e, što
lutaju. Prepoznam ja takve odmah.
- “Jesi li o`enjen?”- nastavila je ispitivati.
- “Nisam.”- iznenadilo me da uopšte odgovaram.
- “@iviš li sam?”
- “@ivim.”
- “Malik”- napravila je malu pauzu kao da skuplja hrabrost za dalje - “a bil' ti mene
vodio svojoj ku}i?”
Ovo još nisam bio ~uo i zagrcnuh se, ma mal ne udavih.
- “Bje`i, bona, mogu ti otac biti. Šta je tebi, dijete drago?”
- “Samo koju no}”- po~ela je brzo govoriti i mole}ivo onim o~ima udarati na moje suosje}anje.
- “Nemam gdje”- nastavi - “rekli su mi da idem. Stvarno nemam gdje.”
- “Ko ti je, bona, rek'o?”
- “Mati. Doktori. Ka`u nema više mjesta za mene. Teret sam. Znaš, nisam ja dobro”- pa
naišareti da joj fali koja daska u glavi.
- “Šizofrenija”- namignu k'o da je bla`i oblik gripe. Danas, doduše, šizofrenija mo`e
komotno kao takva i pro}i. Svi smo mi mentalno oboljeli, neko manje, neko više, neko
ovako zvani~no. Izvadio sam 20 KM, pru`io joj i produ`io dalje. ^uo sam je kako me zove,
ali se nisam okrenuo. Mislio sam da je to posljednje što }u vidjeti od nje. Nadao sam se.
Nekoliko mjeseci nakon toga, tek koji dan pred Novu godinu, ~ekao sam da svi putnici
u|u u voz i pokušavao ugrijati ruke po kijametskom vremenu. Snijeg je šibao na sve strane, a
minus steg'o srce da pukne. Za~ulo se neko posebno tapkanje cipelica na stanici. Osjetio sam
da ide ona. Ne pitajte me kako, jednostavno sam osjetio. Dah mi je stao od iš~ekivanja. Onda
sam je ugledao. I one njene crvene cipele. Palila je cigaru i objašnjavala nekome nešto. Nju
sam vidio, ali ne i toga kome je objašnjavala. Mahnula mi je, pozdravila se sa svojim imaginarnim
poznanikom i prišla sitnim koracima da se ne oklizne. Bila je promrzla, ali nasmijana.
- “Znaš li što sam došla?”- upitala je.
Slegnuo sam ramenima.
- “Da ti vratim ovo.”- re~e i izvadi kutiju cigara.
- “Ne treba mi. Uzmi je sebi.”- odgurnuo sam onu kutiju.
Prostrijelila me pogledom, ali nije ništa rekla. Bilo je vrijeme za polazak. Ušao sam u
voz, ostavivši je onako promrzlu na stanici. Ne pamtim kada sam se gluplje osje}ao.
Promolio sam glavu.
- “Pa, kontaš ti više u}i?”- dobacio sam.
Poklonila mi je veliki osmijeh i utr~ala u voz.
- “A, znaš li ti stvarno što sam ja došla?”
Znao sam. Opet me ne pitajte kako, jer mi ni samom do dana današnjeg nije jasno, ali
sam u tom trenutku znao.
- “Nemaš gdje, nego kod mene.”- izleti mi iz usta na vlastito zaprepaštenje. Veselo je
klimnula glavom, tapkaju}i crvenom cipelicom od moju ~izmu.
Godine }e pro}i prije nego shvatim da je tek u tom trenutku moje vrijeme po~elo da
curi. Bila je tu da me podsjeti da sam `iv, a ja da rastjeram njeno imaginarno sijelo kad
joj dojadi. Svakog jutra bi mahala s prozora, a onda pila kafu razgovorušu. Ona sama i
tri fild`ana ispred nje. Nije ovo ljubavna pri~a, tek soba puna smijeha pred spavanje,
mala stopala koja se griju na mojima i crvene cipelice ispod kreveta. Ovo je pri~a o
do~ekanom miru.
proza
(sic!) 93