BOSNA. PODATCI O ZEMLJOPISU I POVIESTI ... - Matica hrvatska

Vjekoslav Klaić BOSNA ©MH 2010.
— 80 —
voli Turčinu"). Spomenute dosele vrline Turaka pokazuju se medjutim
veoma često samo na oko; ima doduše Turaka, koji su u istinu ovakovi,
ali to nije njihova zasluga, već naravna posljedica njihova
privilegovana položaja u zemlji. Lahko je Turčinu biti ponosan i
dostojanstven, kada gospoduje i strahuje kršćanluk; još laglje je
njemu biti pošteniji od kršćana, kada je vazda pravo na njegovoj
strani. Nu zato će biti Turci žigosani za sve vieke radi svoje okrutne
ćudi i radi poganih djela, što su jih kroz vjekove počinjali na svojoj
braći. Kraj toga su ti oholi renegati nekako mrke, neprijatne i
sumnjičave ćudi, osobito pako bogati begovi i trgovci. Oni mrze
Osmanlije, a osobito svoje prijašnje jednovjernike „Vlahe". Velika
je to kod njih zakletva, kad reknu: „Ja bio Vlah", i ako je koj
kršćanin prisutan: „Ja se krstio, kao što se ovaj krsti!" — Poznato
je, da su iztočnjaci tromi i veoma flegmatični; bosanski Turci poprimiše
tu flegmuiztočnjaka, ali jih daleko nadkriliše. U njih se Slovjenom
prirodjeni konservatizam složi sa konservatizmom muhamedovskim i
s toga se porodi skrajnja stagnacija, koja se protivi svakoj kulturi
i napredku u Bosni. Turčin neće ni da čuje o promjenah ili poboljšicah;
on znade samo za staro i nepravedno običajno pravo i za
svoj koran.
Bosanski Turci nadkriljuju fanatizmom sve ostale žitelje evropske
Turske. Oni se opirahu najžešće i najduže reformam posljednjih sultana
; oni su i ponajviše krivi, da je Bosna ostala pusta i posve
neuljudjena, premda medjaši sa Hrvatskom i Dalmacijom. Turci se
ponose i ohole, što jim je dragi „Alah" dao tu milost, da su se
rodili u čistoj vjeri Muhamedovoj. Nijedan Turčin, pa bio u skrajnjoj
nevolji, nebi služio podnipošto u kršćana. Spomenuti nam je ipak,
da nisu Turci sada više toliko fanatični, koliko prije (osobito u Sarajevu)
, odkad jih je nainie Omer-paša svladao i moć plemstva šatro,
te odkad postoje u Bosni strani konzulati, žacaju se donekle očita
zuluma ter obuzdavaju svoju fanatičku ćud. To nam podaje i čvrstu
nadu, da će se bosanski Turci pod kršćanskim vladarom još više okaniti
svoga fanatizma i od srca zavoliti kršćansku braću svoju po krvi
i jeziku. Bosanski Turci jesu obćenito po svom zakonu jako pobožni:
nijedan nebi prestupio naredbe i vanjske obrede svoga vjerozakona
(kao post, klanjanje, sevap, abdes i obično umivanje) ni pod živu
glavu, premda je jasno, da mnogi ovih obreda islama nisu nimalo
zgodni ni potrebni u hladnoj alpinskoj zemlji, kao što je Bosna. Kad
Turčin izvrši, što mu zakon nalaže, onda nm se srce umiri i čini