BOSNA. PODATCI O ZEMLJOPISU I POVIESTI ... - Matica hrvatska

Vjekoslav Klaić BOSNA ©MH 2010.
— 75 —
Susjed, Vinac i Vienac i t. d. Najviše ikavaca ima upravo u pravoj
historijskoj Bosni i u sjevernoj Hercegovini, te se ikavština i danas
čuje po Lievnu, Duvnu, Ljubuškom, Rami, Skuplju, Fojnici, Travniku
i Jajcu.
Po svoj ostaloj Bosni i Hercegovini prevladala je već svuda
ljekavština. Neki tvrde, da se ikavštinom služe katolici i muhamedovci,
a ijekavštinom pravoslavni hrišćani. Nu to nestoji obćeiiito?
premda se obseg ikavštine prilično sudara sa prostranstvom katoličke
vjere.
Kao što se na mnogih mjestilr ekavci posprđavaju ijekavcem, tako
se u Bosni rugaju ijekavci ikavcem i obratno. Kaže li koj ikavac „lipo",
ijekavac uštipnut će ga umah riecmi: „li psa oko pas"; — rekne li ijekavac
„liepo", dodat će ikavac posprdno: „zaliepio se blatom". Sarajlije
rabe ie i ondje, gdje bi i po ijekavskom izgovoru moralo biti i; tako n. pr.
vele oni Vjesoko (!) mjesto Visoko i t. d.
Bosanski Hrvati zovu sami svoj jezik „bošnjačkim" ili
„naškim", riedje pako hrvatskim ili srbskim. Ne samo kršćani,
nego i muhamedovci ljube svoj jezik materinji nada sve, ter smatraju
ga najljepšim i najrazširenijim po svem carstvu turskom. Pače i
begovi, ta bosanska vlastela, premda znadu turski jezik i Turci se
zovu, ipak vole svojemu narodnjemu govoru. Kad jim tko po turski
što kaže, to oni uviek bošnjački odgovaraju, te dodavaju, da je „bošnjački
jezik od svih najljepši na svietu." Kako u obće bosanski begovi
ljube svoj jezik, pripovieda nam neki pisac, koj je dugo medju njimi
živio. On veli: Begovi, premda su veliki zlikovci i kršćanluk progone
, no opet narodnost bosansku sveto čuvaju. Promjena haljina,
to je kod njih čelna opačina. Malo ne svi znaju turski govoriti, no
to neće bez velike potrebe, dapače kad jih i ova usiluje, ter turski
progovore, onda se opet okrenu Bošnjakom, pa će bosanski: „A jeli
tako, vjere ti?!" Jedan Kulenović beg reče: „Kad sam bio u Carigradu
, u nedjelji dana da ja nebi našim jezikom progovorio, ja
bi crknuo; zato kad nebi imao ni s kim govoriti, išao bi na ladju,
da bar ondje nadjeni kakova Dalmatinca i da se naški izgovorim;
nema bo sladkosti bez materinskoga jezika."
Nu upravo nmhamedovski Bošnjaci izgrdili su to krasno nariečje
silesijom turskih rieči. Kad hoće naime, da nešto ljepše kažu, a oni
se služe turskom riečju, misleći, da je to plemenitije i finije. Uslied
toga obiluje bosanski govor silesijom turskih izraza, koji su se uvukli
i u narodni govor, pače i u narodne pjesme i pripovjedke. Liepo li
karakteriše to prenavljanje muhamedovskih Hrvata naš pisac Mate