BOSNA. PODATCI O ZEMLJOPISU I POVIESTI ... - Matica hrvatska

Vjekoslav Klaić BOSNA ©MH 2010.
— 10 —
Umah iza sedla Ivan-planine uzdiže se planina Radobolje
(Hranicava), koja siže do 1960'"/ visine. Ove se planine hvata još
viša Bjelašnica (2115 m 1) 1 od koje se prema Sarajevskomu polju odtiskuje
planina Igman. Obie planine jesu kamenite, krševite i raztrgane,
te se razabira iz velike daljine. Bjelašnicu opet spaja Visočica
sa Treskavicom. Treskavica planina nadvisuje sve ostale
planine ove hrpe; najviši joj vrh siže do 2128/ visine, docim ostali
vrhunci njezini broje 1996, 1910, 1804 i 1764 "1.
0 Treskavici piše 0. Blau po prilici ovako: „Od svih planina, koje
zatvaraju obzor Sarajevski, nijedna se nedojimlje tebe toliko, koliko Treskavica
ili kako ju narod zove Treskavica. Tuj vidiš, kako su se na
golemu hrbtu podigla dva ramena, a medju njima visoka glavica, okrunjena
krunom od pećina. Gora je ova prava divljač, nenaseljena, čista priroda
u svojem djevičanstvu.
Pošav iz Sarajeva, dodjoh jašeć 6 V 4 sata pred maleno seoce Dujmović,
koje se prostire na podnožju ove planine. Ostavim u selu konja, pa neimajuć
provodića, krenem u 3 sata po podne sam u goru, da ju razgledam, te se
vratim tek iza pet sati natrag u selo. Put na goru ima samo jedan, po
kojem ide stoka na pašu, pa taj put vodi kroz šumu. Iduć ovim putem
uz goru, dospjeh za 2 sata do medje, gdje prestaje drveće rasti. Tuj mjesto
šume nadjoh alpinske pašnjake sa raznimi alpinskimi travami, zatim koturinja
i ruševina od pećina. Ovi alpinski pašnjaci jesu medjom vegetacije,
te sižu u srednjo-bosanskih planinah do visine 1580 —1750 ^/, a poslije
njih strše nad i uz putnika strme hridine i raztrgane stiene nebu pod oblake.
Sva Treskavica obrasla je, izuzev samo južne obronke, prekrasnom šumom,
koja sastoji više od bielogorice, nego li od crnogorice. Pojas šumski obrubljen
je gori uzkim rubom kržljava rastlinja, a dolje bujnim grmikom, u kojem
razabirah osobito vrst krkova, po imenu Rhamnus alpina.
Sutradan (mjeseca srpnja) podjoh rano zorom u 5 sati po drugi put
u planinu. Najprvo dospjeh do nekoga vrela, koje put jugo-iztoka u Neretvu
pritiče, a zatim se uzpinjah u vis, da dodjem do najviših vrhunaca. Moj
me provodić vodio nogostupom pastira, nu prolažasmo i stranputice krceć
si put kroz pećine, gudure, sniežne poljane, koturinje i šikarje. Htjedosmo
se uzpeti na južni vrh, izpođ kojega se dolje prostire provalija potoka Slimena,
obrasla bujnom šumom crnogorice. Bijasmo već doprli do neke hridine, ali
moradosmo se vratiti, ter se uzpinjati na okrugli i ogoljeni čunj, koj se je
pred nami uzdizao. Pošto na toj stieni nebijaše mnogo trave, verasmo se
sve četveronožke. Uz put ubih zmiju, za koju je kasnije moj prijatelj Mollendorf
kazao, da se zove Coluber austriacus.
Došavši na vrh cunja sterahu se pred nami sve više se uzdižuć zeleni
i sočni pašnjaci, na kojih su se pasla goveda i ovce. Oko 12 l / 2 sata bijah
neprestano uzlazeć na vrhuncu, koj mi se činjaše najvišim od sviju. Ovdje
počivah gotovo sat usišući svježi zrak i nasladjujuć se prekrasnim vidikom,
koj mi se raztvori osobito na sjevernoj strani. Na južnoj strani nevidjeh
toliko, jer tuj nisu obronci toli strmi, već položiti, pa prieče vidik. Tres-