Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Da, da, i to je moguće. Ovdje u Lučici nema lupeža... Ta tko drugi da bude? Jest, moglobi biti. Jučer, kad ga htjede Alfredo pljusnuti, on mu se je zagrozio...- Gospodine, je l' te da nisam baš bez moždana - hoće Luka, a oči mu rado sijevnu, videći,da ga je načelnik razumio.- Ako je on, neće nam uteći; naći ćemo ga i na kraju svijeta.- Čujete! Zar nije moguće, da su dvojica sporazumna?- Da, pravo imaš. Nahod i on. Kad vidjeh jučer, kako mu se je zagrozio, odmah pomislih,da se iz njegove prepirke ne može izleći ništa dobra. Evo, moje se slutnje obistiniše! Sve,sve su mu dakle uzeli?- Da, sve, i lanac i uru i novce valjda... Pazite, ovdje, malo više gore, ovdje su ga ubili.Vidi se još krv - govoraše Luka, kad se penjahu po onoj cesti.- Gdje, gdje?- Ta evo pred vama! Zar ne vidite skrućenu krv?Načelnik problijedi.- Čuješ, Luka, jeste li ovud razvidjeli? Ovdje, gore su ga ubili, u jarku, u blizini? Znaš,ovdje bi mogla biti njegova novčarka...- Potražit ćemo kad svane, no ja mislim, da je onaj, tko ga je ubio, i novce odnesao.- Marko?... Ne vjerujem, da je tat. Uostalom, tko ne treba novaca?- Ne mislim na Marka; no Antonio...- To je moguće, jer ga je on i ubio po naloga svoga gospodara. Luka, počekaj malko; vratimose natrag ovo malo koraka, pa daj da razvidimo oko one krvi. Znaš, možda nađemonovčarku...Luka se osupnu i vrnu natrag s načelnikom, koji ga uze za ruku, bojeći se, da ne nađenovčarku i da ju ne sakrije. Nakon duljega uzaludna pretraživanja pođu kroz šumicu istignu pred kuću.* * *Svi su prizemni prozori Salettijeve kuće rasvijetljeni. Luka i načelnik uniđu. U veži skupilose mnogo čeljadi, sve kućne sluge, kao na čudo. Vrata jedne prostrane sobe širomotvorena. Načelnik poglednu u sobu i problijedi. Na velikom stolu, posred sobe, ležikrupna Alfredova lešina, pokrivena bijelom plahtom. Vidi se samo jedna ruka, što semrtvo spustila prema podu, gdje je sila razlivene vode. Pod plahtom crtaju se jaka udamrtvoga tijela. Podalje od stola, u jednom kutu sobe, sjedi Elvira u noćnoj haljini. Lice siprikrila rukama i spustila glavu na naslon stolice.- Gospodine, hajdemo, izvolite u prvi kat; gore vas čeka stari gospodin - reče Luka prestravljenomnačelniku.- Hajdemo - šapnu Murelli i pođe za slugom.Kad se popnu u mali hodnik u prvom katu, pokaže Luka načelniku staroga Salettija krozotvorena vrata jedne sobe. Saletti, sjedeći pred jednim stolom, držaše glavu na rukama,uprtima laktima o stol.Načelnik pokuca i uniđe. Saletti podignu lagano svoju veliku glavu, okrene se, pogleda ižalosno mu kimnu. Tamna mast crnomanjasta lica prelazi u žutu; pod očima nabrekla106