Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviKad Mato začu, da se dječak utopio i da je Antonio njegovo tijelo našao, suze mu navriješena oči, te reče:- On se dakle utopio, a svi ste mi rekli, da je odmah poslije brodoloma otišao u Jelenšćicu.- Vama je bilo odveć zlo jučer i prekjučer, pa nismo htjeli, da vas rastužimo - ispriča senato Marija.Antonio gledaše u Matu začuđeno, kao ljutito, kao da mu je zaviđao, što je ležao u onomtoplom krevetu i što ga je Marija dvorila.Djevojka reče Antoniju:- Čuješ, tebi nije dobro; ti dršćeš od zime.Antonio pogleda ju plaho i pođe u kuhinju do ognjišta, gdje se bijahu već razgorjele debelecjepanice.Prošlo nekoliko sati, i sva je Lučica saznala, da je lešina utopljenika nahoda na groblju.Desetero seoske djece skupilo se oko crkvice na groblju. Odrasliji nisu htjeli da pogledajuu kućicu kroz prozorčić, već dizahu na svoja ramena mlađe. Dječaci gledahu hladnokrvnomrtvoga nahoda, koji je ležao na nosilima, i pripovijedahu odraslijima, kakovo mu jelice, kakve su mu ruke, i kako mu je čelo razbijeno.Nahod bi pokopan.Do otvorenog groba, na crnoj i vlažnoj zemlji, u kojoj se vidio po koji komad čovječjihkosti, ležao je nahod u siromašnom bijelom lijesu. Sakupilo se nekoliko ljudi, većim dijelomžena. Svi su klečali i tiho odgovarali na župnikovu molitvu. Vjetar je tresao požućelomtravom na humcima i uvijao golim granama starovjeke lipe, izrasle pred crkvicomšto se bijeli posred groblja. Kad spustiše lijes u duboki i mračni grob, i kad udariše mukloprve grude u daske, nije se čulo tuj naricanja ni bolna jecanja. Seoska djeca gledahuzapanjeno u grob i župnika, kome su se izvinule suze na oči.Iza crkvice, odaljen od ostaloga svijeta, čučio je Antonio i plakao...Prošlo je nekoliko dana, a Mato se lijepo oporavio. Njegova majka, Jela i Marija bile suzabrinute i danju i noću, i odviše se vrtjele oko njegove postelje, pitajuć ga, da li mu srceštogod želi. Mato zahvaljivaše na tolikoj brizi i ispričavaše se tuđoj obitelji, koja ga je pazilakao svoga.Marija šivala bi ili plela u sobici, dok bi se Mato razgovarao sa svojom majkom. Njihovipogledi susretali bi se vrlo često. Djevojka porumenjela bi stidljivo, pa bi se onda zagledalau tlo ili u svoju radnju. Mati bilo je najmilije, kad bi ga dvorila prekrasna Marija.Njene lijepe i punane ruke često bi se dotakle njegova lica, a to bi mu godilo i srce razblaživalo.Njezin zvonki i srdačni glas i turobni joj tek zamjetljivi smiješak, koji bi se samokatkad pomolio u kutovima rumenih usta, sve ga je to opajalo nekom nepoznatomradosti i nekim tihim blaženstvom, te mu je podavalo jakost, da podnosi strpljivije svojeboli. On se rajio, on se božio u njenom crnom oku, njegova se duša utapljala u bajnimdubljinama one sjajne zjenice; na sve je boli zaboravljao, osjećajuć po svom licu onaj tajnovitii nježni dodir, ono milo draganje njezinog nevinoga i rajskoga pogleda...Nakon dva tjedna bolovanja poče Mato ustajati, no iz sobe nije izlazio. Bivaše svakimdanom veseliji, a isto tako i Marija i majka mu. Čim se oporavi, stane pripovijedati, kakoće si sagraditi novu lađu i kako se ne boji mora. Mjesec dana prođe, a Mato se toliko ojača,da je mogao poći u Jelenšćicu. Teško mu je bilo pri srcu, kad je vidio, da mu je ostavitiŠabarićevu kuću i onu sobicu, u kojoj je toliko pretrpio, i u kojoj su mu iskazali najvećuljubav i neizrecivu požrtvovnost.24