Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviTeška rana priječila je mornara, te se nije mogao u postelji maknuti. Gledajući ljude, zahvaljivašeim pogledom za ljubav i veliku požrtvovnost, koju mu bijahu iskazali kod brodoloma.Crno mu oko stalo se sjajiti i sve više otvarati, a tražilo je ponajviše premilo licedobre Marije. Krasna ta djevica pričinjala mu se anđelom čuvarom, koji je došao s nebado njegova uzglavlja, da ga utješi i srce mu ublaži. Motreć djevojku, pomisli na smrt, a uduši ga nešto zazebe.Istog dana u sumrak posjetiše Matu stari župnik, trgovac Tomo Barilović i sin mu Stipe.Bijedni Mato mogaše već laglje govoriti. Tješili su ga i sokolili govoreći mu, da je mlad ijake naravi, i da će, ako Bog da, za kratko vrijeme ustati i ozdraviti.Mato i Stipe poznavahu se od viđenja. Više puta bjehu se već vidjeli na obali riječke luke.Spašeni mornari su svom silom htjeli, da posjete jošte iste večeri svoga ranjenoga gospodara,no to im ne dozvoliše ljudi, kod kojih bijahu nastanjeni, bojeć se, da im onako iskidanimne nahudi zima i vjetar.Bilo je negdje oko Zdravemarije, kad začuše ljudi, koji su se desili u bolesnikovoj sobi, daje netko u kuhinju došao. Čulo se šaputanje Jele, koja kuhaše večeru, i jecanje nepoznataglasa. Bijahu to Matini roditelji. Jela ih je molila, neka ostanu malko u kuhinji, da se tuumire, jer da bi se Mato uzrujao videći njihove suze, a to da bi mu moglo naškoditi onakoobnemoglu i slabu.- Majko! - uzdahnu Mato bolno, raspoznavši glasove. Ljudi se u sobi pogledaše. Župnikotvori vrata. Starac i starica uniđu i nijemo se zagledaju u postelju.- Mato, sine, rano moja! - zaplaka majka mu Josipa, primivši ga za ruke.- Nesreća... ne plačite, majko! Što vam koristi naricati! Nije moja krivnja...- Ah, ljubljeni Mato, nije ti majka ni slutila ovaj crni dan! - zalomi starica rukama.- Majko, bolje mi je sada; danas ujutro mislio sam, da ću umrijeti i da te već neću vidjeti.- Mato, dragi Mato, što te je to snašlo - pitaše ga jecajući otac Andro, koji je bio skoro savsvoj život mornarom. Pod stare dane bješe kupio lađu svomu sinu, i s ono malo glavnice,što mu je preostalo, počeo je trgovati vinom, uljem i drvima.- Ostavite ga na miru, ljudi božji! Ta vidite i sami, da govori teškom mukom - reče Stipe,komu su se sjale suze u očima. - Što da ga žalostite! - nastavljaše trgovac - umirite se, nijeto ni prva ni zadnja nesreća na ovom svijetu. Svaka se škoda dade nadoknaditi! Mato jemlad, pa kad ozdravi, neka radi i štedi, a za lađu, to nam je najmanje! Razbila se, nema jeviše, no u šumama raste još hrastovina!- Lako, lako za sve, samo da nam ozdravi - kukaše Matina majka.- Ne gubite uzdanja u Boga! U božjim je rukama život svih nas. Ljudi, utješite se i podnašajtestrpljivo teški udarac koji vas je snašao - govoraše župnik.- Joj meni, ah nesretni dane! Koliko sam se namučio, koliko sam pretrpio jada, dok sam sinešto privrijedio. Svi moji žuljevi, sve je sada u moru zakopano! - tužio se Andro.- Ta budite čovjek! Tako ne govore ni žene u Lučici! Kad su ljudi spašeni, lađa kao da se inije razbila - mahnu objema rukama stari trgovac Tomo.U sobi visila je o zidu malena uljena svjetiljka. Slaba svjetlost mirna plamena padala je nablijedo lice Matino i na bijele rupce, kojima bijaše povezana glava. U istoj svjetlosti vidjelose je pol lica župnikova, gornji dio tijela Stipina, nešto rumenih Tominih obraza i cijelivitki Marijin stas, do prozora, u polusjeni. Majka Matina, prikrivši si lice rukama, bila setako naslonila na tužno uzglavlje. Starica tiho plakaše. Sijede kose njezine pognute jojglave sjale su se kao srebrne niti na žutom svjetlu. Otac mu stajaše kraj visoke posteljesrvan od ljute boli. Debela suza treptjela mu je na naboru stare kože ispod oka. Marija,18