Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Dušo mila, ni u majci, ni u sestri, da je imam, ne bih bio našao bolje i strpljivije nudiljeod vas.- Marijo, čujte me! Da nije one nesreće...Djevojka se trže cijelim tijelom. Mato ju primi za ruku. I njezina i njegova, obadvije rukedrhtahu.- Marijo...Djevojku prolete neobični srsi. Crnim sjajnim okom milo i pouzdano ona podraga krasnoi preobraženo Matino lice.- Marijo draga, da, što da vam rečem? Ta i vi sama znate, jest, dušo, vi morate znati; jadolazim amo u vašu kuću, htio bih, no vi...- Mato!- Jest, dušo moja, ma baš sramim se, da vam jošte ništa nisam rekao!Djevojka mu stisne ruku tek osjetljivo.- Zlato moje, meni je teško, no moram vam reći, jer je već i vrijeme: jest, Marijo, ja dolazimu Lučicu samo radi vas..Marija se zanosno zagleda u njegove oči. Matine riječi bijahu slatko uspavale njeno srce;bujica ljubavne boli slijevaše se u njenu dušu. Vlažne usne drhtahu, a premilo lice podudarašekrv naglo, ožarivajući ga grozničavim žarom, pa se ona hrlo usteže po punanomvratu prama raskošnim grudima, što se bolno nadimahu od žestokih udaraca uzburkanasrca.- Dušo ljubljena, ja vam moram reći, ta srce mi puca, ne znam ni sam od česa; da, Marijo,znajte, da ste mi draža od sunca i moga zdravlja. Marijo, ta kako da živim bez vas? Jest,dobro moje jedino, ako me nećete za muža, žao mi je, da se nisam utopio, da, ja bih volio...- Mato, zar vas nije Boga strah? - uzdahnu djevojka, a vlažne već oči zaliju se obilnim suzama.Sva drhtahu. Licem joj preleti nešto sjajna.Mato ju nježno povuče k sebi, pa joj ovije desnicu okolo gipka i vitka struka.- Marijo, budite mi ženom?- Mato!- Zar niste vi moja?- Da... vaša... - uzdahnu djevojka i pogledavši ga, u najslađoj zaboravi spusti mu se nakoljena.Mato ju privine na grudi, položi joj ruke na vruće čelo, pa potisnuvši joj glavu malko nadzatiljak, poljubi je usred toplih i punanih usta.Marijino rascvjetano tijelo drhtaše u njegovu naručju. Ona nasloni glavu na njegovo jakorame, i oboje mučaše...- Marijo, ti me dakle voliš! - upita Mato, a glas mu igraše u grlu.Djevojka pridigne glavu; pogleda mu onako suzna u oči, slatko mu se osmjehnu i tihoizlane:- Da, uvijek o tebi mislim.Mato je poljubi u milo lice i strastveno ju zagrli...Sretnici drhtaše i usplahireno pogledaše na vrata, vodeća u kuhinju.Bjehu začuli turoban i dubok uzdah, kao da si raspolovio nečije srce tupim nožem, pa daje smrtno zastenjao.44