Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Da se ja manem? A gdje mi je? - čudio se Menego.- Da, onda smo jadrili, al da je Menego htio pušiti, dao bi mu bio lulu gospodar Mato -tvrdio je Streha.- Uf! - uzdahnu Anastazija od gnjeva. - Ta poludjeti bi morao čovjek kraj ovakve magaradi!- Bog neka vam oprosti, gospođo! Ružna je ta bolest. I mi imamo jednu ženu u Jelenšćici...- ne doreče Menego, jer mu prekinu riječ načelnik:- Ta ostavite ženu na miru! Briga mene, da li je koja u Jelenšćici poludjela.- Jest, poludjela! Pripovijedao mi je pred malo dana općinski sluga, da će ju uzeti u bolnicuu Trst - reče Streha.- Ali molim vas, da već jednom počnete! Vi ste dakle u krmi jadrili - srdio se načelnik.- Da, mi smo jadrili i jadrili, a onda začuli, da nam vjetar po krmi šumi. Prekrižismo se,spustismo jadro...- A bura izasu se na nas kao iz vreće - prihvati Menego.- Oganj od vjetra! - kliknu Streha.- Ne vidiš prsta pred nosom, puca ti more u oči, mrzlo kao led. Sve dim okolo nas. Dignemokomad jadra, pa nek svira, nek nas goni bura, kamo joj volja...- Joj meni, ali je zviždjela i grmjela, kao da nije sto godina duvala - prekine ga Streha iupita načelnika: - Molim vas, vi ste više od nas učili, recite nam, što ono puše?- Ostavimo to za sada! - zareži Anastazija.Mornari plaho ju pogledaše. Streha nastavi:- Vjetar biva svakim časom silniji, valovi valjaju se kao gore, ma kao da jadrimo iz Nevajorkau Jibraltar. Lađa skače, koprca se kao da se najela otrovnih gljiva. Bacismo zatimsidro u more, pa vuci te vuci, jer da dođemo na kraj za tmine ne bi se bili ni prekrižili, amore bi nas bilo progutalo. Kad se razdanilo, a mišljasmo, da već sunce nikada neće granuti,opazismo pred sobom u dimu silne klisurine. Što se onda dogodilo, to znaju u Lučicii djeca.- Da nije mene bilo, da nisam ja zapovijedao ljudima, da, ja, moja žena, da nije nas u Lučici,da nismo mi naučili ljude na red, na požrtvovnost i na posluh, vi bi ste se utopili -tvrdio je načelnik.Mornari gledahu zahvalnim pogledom, a ona trojica domaćih ljudi povlađivahu mu,klimajući glavom.Načelnik napisa sada opširno izvješće i pročita ga mornarima.- Je l' te, dragi prijatelji, vi vidite, da sam istinu napisao?- Pa zašto da lažete? Jest, baš tako je s nama na moru bilo; no da li je tako bilo i na klisurinamau Lučici, toga mi ne možemo znati - primijeti Streha.- Evo vam ovdje ljudi, koji su najviše pripomogli, da ste živi; oni vam mogu posvjedočiti- uze načelnik.- I priseći - izjave u jedan mah ona trojica.- Mi vam vjerujemo sve, no na jednom mjestu niste pravo napisali - opazi Menego.- Tako? A gdje to, dragi prijatelju? - nasmiješi mu se načelnik.- Vi pišete onoj gospodi kod suda, da Mato, naš gospodar, ne može te hartije potpisati,jer da je smrtno ranjen, da ne može ni govoriti i da se očekuje svakim časom njegovasmrt. Sve to nije istina, jer će Mato doskora ozdraviti - tvrdio je Streha.22