Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Sjetili ste me, da mi je Marko mogao biti redovnikom.- Tako, tako... - odvrati Luka i odlane mu.- Marija će mi u Jelenšćicu, a da Marko nije što je, bio bi možda našim plovanom. Samaću ostati s mužem, no što ću, kad je Bog tako htio!Tako se razgovarajuć približe se Salettijevom brežuljku. Luka pozdravi Jelu i zakrenudrugom stazom, gdje se putovi razilaze.Sluga se smijaše u debele žute brkove, viseće mu preko usana, te se radovaše, što je naveostaricu na tanak led i što ju je onako lukavo ispipao. Luka bijaše čovjek, koji je živio uuvjerenju, da bi mogao nadmudriti i samu sotonu! Ej, lako ti ga njemu sada! NestrpljiviAlfredo neće više moći da mu spočitava ono sto forinti i da ga grdi, jer će ga on doskorauvjeriti, da ga nije htio obigrati, obećavši mu, da će savjesno ispuniti, što bjehu međusobnona vjeru uglavili.Kad prispije kući s bremenom kolja, odmah popita za kočijaša Lovru, no ni ovoga nijebilo kod kuće, jer se bješe nekud odvezao s mladim plemićem.Luka Kopris bijaše jošte mlad čovjek, a služio je već dvadeset godina kod starog Salettija.Kopris bijaše rodom iz Poreča, gdje je živio jedan od Salettijeve braće. Kad je Luka u Lučicudošao, bilo mu je negdje dvanaest godina.Na crkvenom zvoniku u Lučici odbio je deseti sat. Antonio već čuči pod onim zidom, štookružuje ravnicu, koja se prostire pred Salettijevom kućom. Potisnuvši slamnati šeširnad zatiljak, sav se zguri. On dolažaše svakoga tjedna pod onaj zid, noseć listove gospođiciElviri. Antonio bijaše odan Šabarićevima, a za Marka skočio bi on u sam pakao. Marijinbrat ljubljaše već duže vremena Alfredovu sestru. Bijaše to tajna ljubav, a trebašenajveće smotrenosti da ne plane oluja i da ne satre sudbina ova dva mlada srca, koja sežarko ljubljahu. Markovi listovi iz Beča dolazili bi na stanoviti dan u gradić Jablanac i tubi ostajali na pošti, dok ih ne bi Antonio digao. Od Lučice do Jablanca ima dva sata hoda.Listovi nisu glasili na ničije ime; bili su označeni brojem, koji bijaše poznat samo Antoniju.Ljudi bijahu najzad opazili, da nahod zalazi prečesto u Jablanac, no gonetali oni kolikoim drago, sav im trud bijaše uzaludan. I stara Jela bila ga nekoliko puta upitala, kakavga to posao goni u Jablanac. Antonio rijetko bi odgovarao na njezina pitanja, a kad bi muse baš prohtjelo, da što reče, opsjenio bi već staru kakvom mudrom izmišljotinom. U dvijegodine ma ni jedan od Markovih listova da bi se izgubio; poštar u Jablancu bijaše poštenmlad čovjek, pouzdan mu i iskren prijatelj.Antonio sjedi zguren pod zidom, a čudne mu se misli motaju glavom. Nakon poduljegačekanja začuje nečije korake. Pridigne se i raspozna u mraku stas Alfredov. Mladi plemićušeta se ravnicom. Tako prođe pol sata. Sad začu opet korake čovjeka, koji se naglo približavaše.Uzdignu se i pogleda. Alfredo i Luka stajahu podalje od njega, tako da je prečuoprve njihove riječi. Prignu se i stane se šuljati, da im se primakne, pazeći da ne zašuštišikarjem, što je pod zidom bujalo. Sad razumijevaše svako njihovo slovo. Kad bi seoni makli, za koji korak, i on bi se za njima povukao.- Jesi li već kazivao Lovri? - zapita Alfredo prigušeno.- Jesam, gospodine - odvrati Luka.- Čuj, mi ćemo sami u goru; reći ćemo, da idemo u lov.- Pa zašto da nam se i Lovro ne pridruži?- Ne, nikako! Moj bi ga otac mogao trebati, pa bi se i začudio, da je Lovro s nama pošao.Ti znaš, da on nikad ne ide u lov. Oprezno valja da radimo! Da ide kočijaš s nama, otacbi štogod posumnjao. No, znaš li ti, gdje je taj Šabarićev dolac?57