Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovimali kišnik, da ju sunce ne oprži. A hoćeš li ju k nama u Lučicu dovesti, da vidi od svojesvekrve, kako se radi pasulj i krumpir?- Ima još vremena, draga majko - odvrnu Marko zamišljeno.- E, kad bude liječnik, lako će njemu biti za ženu! Ima ih dosta po svijetu - primijeti otac.Sad se rasprede srdačan razgovor sve do u suton. Na svačijem se licu zrcalilo blaženstvo,a najviše na Marijinu. Jedino brata joj obletavahu neke nevesele misli, no on se silio, damu nitko ne zaviri u dušu, a to mu ne bijaše ni teško među ljudima, koji nisu navikli dapaze na razne izraze tuđih lica. Jedina Marija pogledala bi katkada radoznalo i nemirno,no njene rumene usne svele bi se opet u dražestan smiješak, čim bi joj oči o Matino licezapele. Mato neprestano pogledavaše u svoje zlato, s koga ne mogaše skinuti oka ni petčasaka. Srcem mu se talasahu najslađa čuvstva, tiha sreća blažila mu zaljubljenu dušu.Kad u sobu mrak navalio, otiđu Jela i Antun prigledati ovce i malu tustu kravicu. Markose naslonio na prozor i zagledao u more. Divotan mu je vidik pred očima pukao, no onse ne raji velebnim krasotama zavičajna predjela. Čarobna slika, što se pred njim razvija,pričinja mu se malenom i tijesnom. Njegove misli probijaju siv i lagodan sumrak, htjelebi one, da se svi prostori razmaknu, jer kad se zalete prema mrkom obzorju, odbiju se tui srnuvši natrag u Markovu vruću glavu, spuste se u njegovo srce, gdje okrutno premećurazna čuvstva i slatke uspomene, tražeći krvava mjesta i slijevajući u te rane melem nade...Markovo se čelo mrgodilo, lice mu se snuždilo; samo na časak pomolio bi mu se na usnamanujan smiješak; slab odsjev nade, što bi zatinjala kao umiruća iskra u mraku njegoveduše.U sobici, u polutami, sjeđahu Marija i Mato jedno uz drugo. Marko nije slušao njihovihpomiješanih glasova, nije ni jedanput čuo, kako bi u sobici nagli dodir toplih usana drhtnuosivim zrakom. Ljubavni Marijini uzdasi nisu bunili brata joj, slatki šapat sretnikanije se doimao njegova srca...Rumenilo na zapadnom nebu bilo je već odavna iščezlo, a Mato jošte cjelivaše Mariju,šaputajući slatke riječi, kojeno mu je ljubav iz srca na usta iznosila. Marija se odazivašeisprva stidljivo i bojažljivo, no prepuno joj se srce doskora razlije; rumene joj i vlažne usnestanu onda žuboriti i romoniti riječi pune zanosa, pune nadzemnoga žara, riječi, kojese mogu vinuti na usta samo iz ljubavlju uzburkanih djevojačkih grudi. Mato, prestravljeni očaran blaženošću, gledaše u sjajno lice premile djevice, slušajući njezine riječi, tajnebeski poj iz tako slađanih usana. On nije shvaćao svoga zlata, već presenećen i uzvišenu nepoznate krajeve sklada, ćutio je neodoljivu silu njezinih riječi, osjećajući slast i bol,kao da mu se u dušu njezinu duša slijeva...Tamna se noć uvalila u Kvarner. Kroz mrak čini ti se more ogromnim bujnim poljem,nad kojim se dižu noćne magle. Marko promatraše dulje vremena te magle. Kad se on naprozoru ganu, pritisne Mato na Marijine usne oprosni cjelov, privinuvši joj bujno tijelona svoje grudi. Oprostivši se zatim sa ostalima, izađe iz Lučice i udari prema Jelenšćicicestom, što se je pred njim u mraku gubila. Srce mu radosno kucaše, on koracaše lako,osjećaše na sebi krila; činilo mu se, da ga nosi neko nevidljivo biće. Tamna noć jasan muje dan. Mrke stijene dulje se u mraku uz cestu; mnogomu se putniku srce od straha ledi,kad ih opazi već iz daljine i kad se stane križati kao pred grdnim utvarama. Te se stijeneMati prijazno smiješe. Na modrom nebu krijese se zvijezde sve jedna do druge, a pokojakrupnija povjerljivo i umiljato sjaji njegovom vlažnom oku. On gleda u tu zvijezdu namodrom nebu, koje kao da se je te noći zemlji približilo, on ju gleda i žali, što joj ne možepovjeriti svega onoga, što je Mariji rekao, da mu u duši lakše bude. Noćne tmine postajusve gušćim i zrakom se valjaju, otajstveno dršćući. Njihovi srsi stapljaju se sa uzdasima52