Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovirumenom zraku sobe, već samo u onim sunčanim ravnim prugama. Budući da su oneškuljice ponajviše okrugle, čini se, kano da se je po podu i po krevetu prosulo nekolikozlatnih novaca razne veličine. Te zlatne ljage miču se lagano, umanjuju se, šire se, iščezavajuna jednom mjestu, da se na drugom zasjaje, dulje se i plaze po pokrivaču na krevetu,po uzglavlju i pocrnjelim rukama bolesnikovim.- Marko, je li Stipe otišao na Rijeku? - upita otac slabim glasom.- Nije; govorio sam već danas s njime, pa mi reče, da će poći za dva, tri dana - odvratiMarko čitajući jednu knjigu i pogledavajući u očevo lice.- Ne valja otezati s takvim stvarima. Kad je ono Antonio odnio puške onom zlotvoru? Jaomeni, već me i pamet ostavlja!- Prekjučer, oče!- A ne bi li ti mogao ići k sudu?- Pošto? Ta znaš, da sam ja trn u oku onoj gospodi.- A zašto, dragi sinko?... Da, da, znam, da te ona gospoda mrze; krive su svemu one novine,one laži, što ti dolaze poštom, ne znam ni sam otkuda. Ah, što mi je stalo, da smoovo il ono, samo da mi Bog da zdravlja.- Da, dragi oče, tako je!- No zašto da si razbijaš glavu za druge, dragi sinko? Vidiš, otkad sam živ, uvijek zlo izlo!- Ma baš radi toga moramo nastojati, da bude bolje našem puku.- Sinko, nisam ja mudre glave kao ti, što ćeš, mornarina! Nisam ja išao u škole toliko godina,no vidio sam dosta svijeta...- A je li po cijelom svijetu, je li svuda kao kod nas?- Koliko sam čuo, nije; no ono su svoji ljudi, gospodari u svojoj kući.- Pa zašto da ne budemo i mi gospodari u svojoj kući?- Nikad, sinko!... Zar se ne sjećaš, kako ti je mati plakala i vriskala, kad se je bojala, da ćete upisati u vojnike; znaš li prije četiri godine? E, vidio sam ja, kad sam jednom bio uMaršiji, kako su Francuzi išli na vojsku. Ma kao na pir! Ne, naše susjede ne bi vjerovale,da im to pripovjedim!- I mi smo ljudi kosmata srca, dragi oče! Ta znaš, kako se pjeva po onoj dalmatinskojknjizi.- Da, da, po Kačiću. Sinko, nema ti dalmatinske lađe ni bez kormilara, ni bez Kačića. Nočuj, Marko! Ljudi govore, da je jedan sudac iz Dalmacije; e, gle, ako je to naš čovjek, mogaobi i ti s njim štogod opraviti.- Poznam ga; nije od naših! - mahne Marko rukom.- E, dobro, neka ide Stipe! On je štovan i pošten čovjek i ne boji se onih, s kojima ne možemogovoriti! Baš smo siromasi! Na mnogim mjestima, gdje sam bio, ma i u istoj Londri,govore isti jezik i gospoda i siromasi. - A, što ti ja naklapam! Te stvari znaš ti boljenegoli ja! A gdje su stara i Marija?- Otišle su u vrt; doći će naskoro. Čuješ li, oče, ja bih morao na poštu.- Idi, sinko, idi po tvoje laži! - nasmiješi mu se otac ljubežljivo.Marko izađe i nabasa pred kućom na Antonija, koji je pleo, sjedeć na zemlji, velik koš odgužve za smokve.- O, Antonio, što to pleteš?84