Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Znam ja, što govorim, znam! Ta dosta sam puta rekla Stipi, da se čuva nesreće i da sene pušta iz luke po nevremenu. A čemu da se bez prestanka muči? Ne imamo li, hvalaBogu, svega i svačega u kući i izvan nje? Ta i ti si se već dosta napatio u svom životu!Nećemo li jednog dana sve ostaviti? Neće li nam biti dosta nekoliko gruda zemlje i četiridaščice?- Dok smo živi i dok možemo, radit nam je! - reče Tomo. - Šta ti znaš, što je svijet! Gle,ženske li mudrosti! Ti govoriš i naklapaš i ovo i ono; vidjela bi, kako bi mrko gledala, danije sutra ujutro zdjelice tople kave? E, e, e. Laglje je plakati nego utapljati se! - mahašeTomo, sjedeć do ognjišta u toploj kabanici.- I ja sam se dosta u svom životu oko djece natetošila, u kući i oko nje namučila, ta ovajmi je dim izjeo već i oči i vid!- Jesi, jesi stara! No što se tiče Stipe, pusti ga na miru. Zna on, šta je kormilo, a što je jadro!- ustvrdi Tomo gledajući u velik lonac, u kom se je kuhao dobar komad govedine,koja bješe već požućela uzavrelu vodu.Trgovac Stipe, mjereć vreće šećera, kave i muke na velikoj tezulji u hodniku pred kuhinjom,slušaše razgovor svojih roditelja. Stipi bilo kojih četrdeset godina. Kako bijaše malenai debela stasa, gubio se među onim vrećama. Oko mu se je neprestance smiješilo iodavalo muža bistra i zdrava uma. Stipe bijaše udovac. Dižući vreće na tezulju, našali ses majkom, da ju malko razveseli:- Draga mamo, sad imaš opet razloga da plačeš barem jedan mjesec dana. Znam ja, daćeš se sjetiti svih mornara, koji su se dosad utopili. Razumijem, ti plačeš, jer i tebi nemanjka još sto godina do onog časa, kad nas prevari sapa. E, valja umrijeti, draga mamo!Nije šale, valja u hlad pod lipu!Na groblju u Lučici bila je velika granata lipa. Mrijeti ili ići pod lipu, u Lučici je to isti pojam.- Ah, dragi Stipe, lako se tebi šaliti, jer ne znaš, kako mi se ne mogu zatvoriti oči, kadnam se kuća od bure trese, a tebe nema pod ovim krovom! Nesreća se zgađa, kad najmanjena nju misliš, a za zlo ne treba se moliti, govorio bi tvoj pokojni djed.- Što ćeš, majko! More je more! Dječko se utopio, nema ga više, sad mu je dobro, on jesvoje svršio, a da je živio, bio bi se možda napatio i zime i glada i svake nevolje.- Da, da, svršio je svoje; sad je u raju - klimaše starica.- Toliko bolje po njega! Ja mislim da mu je bolje u raju, među svecima i anđelima, negolina maloj braceri, gdje je bio mornarče, i gladno i poderano - šalio se Stipe.- Govori ti, sinko, što te volja, no meni se ne da odavle, jer znam, kako je ovdje; a što jetamo, gdje je onaj dječko, o tom će malo ljudi znati koju reći! - ljuljaše Tomo glavom.- Kako vele, onaj dječko nije imao nikoga od roda u Jelenšćici. Govore, da je nahod. Mamodraga, ti znaš, da je Antonio bolji od mnogih drugih; no vidiš, kako se s njim neradoljudi druže. Ovakve sirote dosta gorkosti iskuse! Siromah Antonio! Napojit ću ga i nahranitiza deset dana, čim k nama dođe. Tko bi učinio za svoga iskrnjega, što je on danas?- pitaše Stipe pazeć, da li je dobro odmjerio vrećetinu kave.Stipe je trebovao Antonija još istoga dana, kada se bješe razbila lađa Mate Bartolića. Tražilizato Antonija cijelo poslijepodne, no sve uzalud.Antonio Marola bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina. Siromašna neka žena, poimenu Kata, bješe ga donijela iz Trsta, kada bješe navršio prvu godinu. U petoj mu godiniumrije Kata, a on ostade sam samcat na ovom svijetu. Dobri ljudi hranili su ga i odijevali,da sirotan ne pogine od nevolje. Seoska djeca igrahu se s Antonijem, no kad bi se s9