Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Sretno! sretno! - zaželi djevojka.Malo zatim poče se sakrivati lađa za rt, no prije nego što je zamakla, okrene se Matoprema pećini i mahne djevojci rukom. Brazda, što se je crnjela tihom i bijelom površinom,pa i oni široki i jedan od drugoga jednako odaljeni kolobari pjene, gdje bjehu zaronilavesla, naznačivahu put, kojim je prošla lađa.Marija zamišljeno gledaše u more i u onu brazdu, što se bješe napokon utišala i slegla.Sunce pozlaćivaše još bregove otoka Cresa i zelene mu hrastove šumice. Ruševine starinskogmanastira na istom otoku, na tajanstvenoj Porozini, bile su ožarene zlatnim zrakama,a prozori male crkvice Sv. Antuna, što se uzdiže do manastira, caklinjahu se kaorumen plamen. Ogromna sjena istočne istarske gorske kose bješe već prikrila tiho more.Marijine se grudi lagano uzdizahu i spuštahu, srce joj mirno kucaše, a iza rta, iz tihe uvale,čuo se mukli pljusak vesala, čuli se veseli glasovi. Gorski dah spuštao se potokom namore, gibljuć od žege oparenim kušem i zujeć među bodljem smreke. Mali valići mreškalisu i crnili more pod pijeskom. Plitko dno čini ti se kao da se i ono ljulja. Plahi srsi togavečernjega povjetarca zalijetaju se prema pučini, no nestaje ih već malo podalje od obale.Antonio čuči na kamenu. Oko mu je mutno i mrko.Crne mu oči bulje u more nijemo i bolno, a disanje Marijino čini mu se, da se diže ispodsivih klisura. I on bi rado uzdahnuo, no okolo srca savila mu se guja, pa ga steže i muči,a zdrobiti ne može to otrovano srce. Veliko more prostire se pred njim, a on žali, da seMarija ne nalazi u njegovim dubinama. On bi rado skočio u vodu s one pećine, da se ondas njom sastane. Dolje na dnu, među mekom mašinom čvrsto bi ju ogrlio, nitko ga nebi znao, ni ona sama, ni onaj... Mato...- Antonio, hajdemo kući - reče napokon Marija, pogledavši rt, za koji bješe zamakla lađa.- Da.Idući strmom putinom sve se više odaljivahu od mora. Negdje na pol puta nasloni seMarija s bremenom na onizak prezid, da otpočine. Opazivši veliko breme drva na Antonijevimleđima, tiho ga zapita:- Čuješ, suviše si nakrcao; nije li ti breme preteško?- Nije - reče Antonio gledajući u zemlju.Sve žile njegova tamna lica bijahu nabreknute.- Barem da si ponio sobom kakvu staru vreću, da ti drva ne nažulje ramena.- Hajdemo, hajdemo - uze on potmulim glasom i stane koračati bosonog po izlizanomkamenju.Verući se tako prispješe u sumrak na carsku cestu. Tuj se oboje nasloniše o malen zid, dase ponovo odmore. Do kuće bilo je još gotovo pola sata hoda. Marija, tarući si znoj s čela,opazi čovjeka, odjevena gospodskim ruhom. Taj se čovjek lagano šetaše cestom premaLučici, te se igraše malim bijelim psom, sileć ga, da skače preko batine.- Tko je onaj gospodin? - upita Marija Antonija.- Gdje?- Eno tamo na cesti, ide prema nama. Čini mi se poznat.- Da, on je! - odvrati Antonio i pokaže prstom na veliku kuću, što se je bijelila među stabaljemna jednom brežuljku nedaleko od Lučice.- Je l' stari ili mladi? - nastavi Marija, pošto ga bješe vidjela samo na časak na cesti, kojase je baš ondje svijala.- Mladi... Zar ga ne poznate?30