Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviAlfredo opazi sad bijel rubac od čipaka oko Elvirina vrata, pa se začudi, da ga je moglauznemiriti Marija Šabarićeva. Prezirno se nasmiješi. Plemić isprazni kupicu, natoči juopet rumenim vinom i zagleda se u nju. Opet bludi njegov duh maglovitim ulicama, aone se slike dižu pred njim, usne im se miču, šapću mu, oko njega šušti svila, već osjećapo licu topao dah pariške noći.Na otvorene prozore slijeva se u Salettijevu dvoranu srebrena mjesečina. Elvira gleda ubajnu noć i u jedan dio modroga nebeskoga svoda, na kojem trepte dvije sitne zvijezde.U srcu joj grozno i tijesno, boli ju nešto i peče, htjela bi uzdahnuti duboko, iz dna svojihgrudi, odlanulo bi joj, no njezin uzdah uznemirio bi joj oca, koji se nadnio nad svoj tanjur.Poslije večere ode Alfredo k načelniku Murelliju, da se malko razveseli uz kupicu vina.Ocu i sestri bješe rekao, da ide spavati. Murelli se od srca uzradova videći mladoga plemića.Načelnik je imao izvrsna vina. Prijatelji pili su i šalili se do kasne noći, vrlo dugo.Alfredo pripovijedaše koješta o Parizu. Načelnikova žena i kći joj pomno ga slušahu divećise, a kad ih prevlada zijevanje, udaljiše se i legoše.Alfredo obazre se po sobi, pa onda živo pogleda načelniku u oči. Plemić će mu nešto reći,a on, načelnik, nasmiješi se slatko, te razumije i ne razumije taj važni pogled.- Mnogo trošite! Razljutit ćete oca - šapnu načelnik.- Murelli?- Koliko?- Pet stotina.- Velika svota. Nemam...- Pst! Ni riječi! Murelli!- Velika svota Već mi dugujete tri hiljade četiristo i tri forinta.- U Parizu trebat ću mnogo. Neću da razljutim oca.- Vjerujem, no petsto! Petsto!- Murelli!- Pst, tiho da nas ne čuje ona sotona.- Vaša žena?- Da, moja žena; no koliko bi vi navrgli na pet stotina?- Predložite.- Gospodine! Nikad! Nikad! Zar me vi ne smatrate prijateljem? Moja savjest bila je uvijekčista. Ako vam mogu pomoći, učinit ću vrlo rado, kao prijatelj. E, da imam svojih novaca,lako tada! Što ću, moram se mučiti! Vjerujte, ne dobijem ni za duhan. Ta koliko mi dajeMaletti? Dva posto!- Malletti? Načelnik je u Jelenšćici?- Da, ja radim o njegovim novcima. Ajde, recite, koliko ćete mu navrći.- Pet stotina.- Na koliko godina?- Na tri.- Lijep novac, no Malletti će se ljutiti; znate, nije sigurno...- Zašto da nije sigurno?- E, nisam ja htio da vas uvrijedim.91