Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Valjalo bi, da čim prije uhvatimo ono kopile, jer je kod njega sigurno ura, i lanac, a moždai novci.- Ta velim vam, da nije imao novca.- E, tko bi znao? Pa ako je i nekoliko forinti, zar nije dobro, da ih spasimo?- Poslao sam odmah Luku po vas, da ne zakasnimo. Odmah moramo javiti sudu i umoliti,da povjerenstvo dođe još danas u Lučicu. Žandari ne smiju manjkati. Murelli, napišite,što se je zbilo, pa pošaljite odmah izvješće u Volosko. To morate učiniti čim prije. Lupežise neće nadati žandarima. Danas je nedjelja, kod suda je malo posla, pa mislim, da jepovjerenstvo još danas popodne u Lučici. Murelli, učinite sve potajno, da nam ne umaknu.Uhvatit ćemo ih iznenada.- Sve ću vam učiniti po volji, no mislim, bit će najbolje, da ovdje, u vašoj kući izvješće napišem.Pošaljimo Luku k meni, da donese općinski pečat.- Izvješće može otići još prije dana u Volosko.- Dobro, gospodine! Nadam se najboljem uspjehu. Možda spasimo uru i lanac i novce.- To mi je deveta briga! Ono kopile, ono kopile mora na vješala.- Da, na vješala! Ja mislim, dobro bi bilo, da se nađu kod njega i ura i novci, jer bi to biodokaz grabežna umorstva.- Tako je! Murelli, žurno!- No čujte, kako da se Alfredo nije branio?- Iz zasjede! Našli smo kraj njega na cesti nabijenu kuburu.- Nije valjda imao vremena da puca. Oh, nesreća, nesreća po Lučicu, da Alfreda više nema!Divan mladić, duša od čovjeka!Malo kasnije nastave Saletti i načelnik izvješće za sud. Još nije ni sunce ogranulo, kadMiro Tompić, općinski sluga, gurnu u njedra načelnikovo pismo. Miro se je križao u svakompotoku, skakutajući, brzajući i zaustavljajući se po cesti, što vodi iz Lučice u Volosko.X.Pozlaćeni križ na crkvenom krovu, stari bršljan napolak porušenih zidina, što pašu Lučici,svi prozori mornarskih kuća na istočnoj strani gradića, sve se već sjaji i kupa u rumenojsunčevoj svjetlosti. Sunce je planulo sjajno i veličanstveno iza modroga Velebita. Veselaje nedjelja. Iz dimnjaka se lijeno diže sivi dim, pa se povlači pocrnjenim krovovima,te se gubi i rasplinjuje u čistom i prozirnom jutarnjem zraku. Tiha Lučica probudila seveć iz slatka sna. Na niskim ognjištima kipi već voda u lončičima za kavu; mornarskekćeri umivaju si pred kućama svježa lica i oble lakte; starci gledajući u prozore; mole jutarnjumolitvu i opipavaju si brade, da se osvjedoče, jesu li se čisto i glatko obrijali, amladi mornari trgaju najljepše kite sestrina bosiljka, kojima će izmamiti stidan osmijehna rumene usne svojih ljuba, kad im zadjenu te kite na cvatuće grudi.Zvonar Franina tetura uskim, pomno pometenim gradskim uličicama, idući iz svoje kućeu zvonik, da pozove pobožni puk k prvoj sv. misi. Starac kašljuca, trpa šiljasti nos samljevenimduhanom, kiha i sam si nazdravlja: Zdravo, Frane! Ljudi, koji ga čuju, vele: Franinaide u zvonik. Zvonar susretnu putem nekoliko ljudi, koji mu kazuju, da se je u Luči-108