Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Čas prije vidjeh ga u kuhinji - izusti Marija tiho i zanese se u misli...* * *Na humku, ispod Salettijeve kuće, stoji čovjek posred gole šume i gleda u Lučicu, gdje sekrvavo svijetle prozori samo jedne kuće. Zvonik lučički koči se u noćnom mraku poputgorostasne utvare; u tihom prodolu bjelasa se velika lokva, a malo podalje crkvica nagroblju. Gusti i teški oblaci spuštaju se nad zemlju, mrko obzorje steže se i zatvara sasvih strana, te sapinje tužnu noćnu zimsku sliku i jadno Antonijevo lice. Rijetke pahuljicesnijega križaju se u mrzlom zraku. Bura duva nejednakom silom, a gole grane grmlja, štou tmini otajstveno strši, udaraju jedna o drugu, taru se i potresaju kao stare mrtvačkeokosnice. Prostranu, ukočenu i ledenu tišinu prekida mukli lavež i tužno zavijanje gladnihpasa, prasak pušaka i tajni glasovi, što dolijeću iz gradića. Negdje u daljini zahujikatkad i vjetar; zrakom nešto drhtne, zaprhuta, zakvrči i zapišti.Na zvoniku odbio je već odavna deveti sat. Antonio upire svoje velike oči u one krvaveprozore u Lučici, a neizmjernu tugu, što mu se prostrla licem, obavija tamna noć. Ongleda u one prozore, teško i jako uzdišuć, debeo znoj probija mu ledeno čelo. Otrovnaguja svila mu se oko ranjena srca, pa ga steže svojim mrzlim i željeznim obručima, a nemože da ga zdrobi, da ga satre. Sjajna bi noć kružila Antonija, da mu nije puklo srce, dase nije iz toga jadnoga srca istočio i raširio sav grdni mrak, što je ispunio i zacrnio sveprostore...Još grune po koja puška u Lučici, još se čuju razni glasovi iz mornarske kućice.Šabarićevi svatovi veselo večeraju...Oblaci vise nad šumama, obzorje se steže, u tmuši iščeznuše i zvonik i crkva na groblju.Snijeg prši; pahuljice bivaju gušće, nekoliko ih sa već bijeli po Antonijevoj crnoj bradi ipo širokim mu ramenima. Prozori se još krvare...Antonio plače...Srvan od boli, podignu glavu s prsa i pogleda u gradić. Svud tamno, kao u grobu. Pođedalje poznatom stazom, pa kad se uzvinu na vrh humka, obađe tihe gospodske dvore izaustavi se podaleko iza njih, u šumici. Ukočena, tiha je Elvirina bašta. Snijeg prši po lovoru,stazice i zaravanci bijele se od njega. Među grmljem bjelasaju se i smrzavaju kipovigolih božica.Antonio gleda i gleda u gospodske dvore. Nakon poduljega čekanja začu, kako neštoškripnu. U Salettijevoj kući, otraga, otvore se mala vrata. Antonio drhtnu. Iz kuće pomolise crna sjena i uputi se, naglo idući, prema onomu skrovištu, gdje se običavahu razgovaratiMarko i Elvira.Antonio, osvjedočivši se, da je ono biće žena, pođe za njom. Elvira, došavši u zakutak,nasloni se na podnožje kipa, što bješe tu postavljen. Djevojka je sva u crnini. Kad opazi,da joj se primiče čovjek, zovne tiho:- Antonio!- Evo vam pisma - reče Antonio, kad stupi pred nju, pa uručivši joj ga htjede odmah otići.- Čekajte, molim vas! - Je li došao Marko? - šapnu djevojka.- Jest, danas.- A nije mi ništa javio...136