ZaÄuÄeni svatovi - Eugen KumiÄiÄ

More documents

Recommendations

Info

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- To su učinili putnici. Jao meni, velik to mora biti grijeh - šapnu Marija.- Da, da putnici - potvrdi Jela.- Moguće - slegnu Marko ramenima.Žene izađu iz sobe.Marko bijaše u licu vrlo blijed. On običavaše čitati i učiti do kasno doba noći, a da je izlaziona šetnju poslije učenja, tomu se nisu njegovi ni najmanje čudili. Svi mišljahu, da onizlazi iz kuće radi svježa noćna zraka da se malko od naporna učenja odmori.Marko leži nauznak. Velika sumornost pala mu je na krasno lice. Sve crte toga lica mirnesu i spokojne.Oko mu se miče lagano, bez sjaja i života. Cijele noći nije o ničem mislio, nije htio misliti,nije htio da raskine crnu koprenu, kojom ga bješe sudbina obavila. Samo slika Elvire lebdimu pred očima, no negdje daleko, u nedostiživim visinama. Čini mu se, da je propaou grdan bezdan: prizor prošle noći spušta se na nj kao težak i olovan pokrov onoga bezdana.U svojoj duši osjeća neizmjernu i pustu prazninu i čudi se onomu miru i hladnoćisvojoj. Volio bi, da je nesretan, tužan i skršen od boli i jada. Ogledava se i promatra sličicepo zidovima, a sve mu se pričinja novo i nepoznato. U grudima oćuti nešto, no samona časak, a to nije ni bol, ni tuga, ni slast, ni radost. Lešina Alfredova pričinja mu se kaovisok stup, obasjan tužnom mjesečinom. Taj stup diže se pred njegovim duhom i stoji nagranici dosadanjega mu života. Kad prvi traci mladoga sunca u sobu sinuše, stanu seproti njegovoj volji raspredati čudnovate misli u izmučenim mu moždanima. Sav tečajtoga razmišljanja, toga snatrenja, spor je i zamršen. Elvira se pomalja u daljini, lice joj seblista, sva se pretvara u sunce, a on vidi, kako traci toga sunca prema njemu zrakomstruje, kako se zaustavljaju na po puta, kako ne mogu da dopru do njega, da probijumrak, što ga zaokružuje, da ga ogriju, da mu srce ožive. On zna, da mora biti nesretan,on zna, da jest nesretan, pa se ljuti, što mu je srce bešćutno i ledeno. Želio bi, blažen bibio, kad bi ga morilo crno očajanje, kad bi mu tuga srce cijepala.Marko dohvati malenu knjigu, što ležaše na stoliću do postelje. Otvori knjižicu i uze čitatineumrle stihove, kojima nam pjesnik opisuje veličanstvenom grozotom muke i patnjejadne raje. Riječi, riječi, prazne riječi i ništa više! Marko prevrće listiće, no svud nerazumljivo,svud pusto, ništa ne nalazi odaziva u njegovom srcu. Sjeti se, da su mu toliko putasuze na oči navrnule čitajući one stihove, i pomisli na prošlost...Tužna slika razvi se pred njegovim duhom: sve goli krš te bijedan, potlačen i gladan narod.Marko pročita: »Hljeba, hljeba, gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba!« Uzdahnuteško, kao da mu je srce puklo, cijelo mu se biće uzdrma, knjižica mu pade iz ruke na prsa,a on, stisnuvši pesti, bolno izlanu: Elviro!...Sedam je sati. Pred crkvom se sakupilo mnogo puka. Jošte zvoni na misu. Svi razgovarajuo istoj stvari, o Alfredu. Jedni pripovijedaju, jedni pitaju, svi znaju nešto, svima se vidina licu neka neizvjesna bojazan i briga. Žene se zaustavljaju sve putem, klimaju, lamajurukama; starice uzdišu i slušaju mlađe. Djeca se miješaju među pukom, povlače se krozhrpu mornara, bulje u njih zapanjeno i slušaju pomno svaku riječ. Dva Lučičana pripovijedaju,da je Alfredo bio pripit; da su ga vidjela dva noćna stražara, kad je išao kući kasnou noć. Pred crkvom među mornarima nalazi se i Mato Bartolić. Dan prije, u subotu,došavši sa svojom lađom s Rijeke u Jelenšćicu, bješe saznao, da je mladi gospodin Salettibio napao u gori njegovu zaručnicu, te da ju je htio silomice osramotiti. Mati uskipjelakrv u srcu, pa je stoga uranio nedjeljom i uputio se hladom u Lučicu, da se popita, darazvidi, što je na stvari, i da utješi svoju Mariju. Što se je pročulo i u Jelenšćici, da su An-110
Eugen Kumičić: Začuđeni svatovitonio i Joso mladom Salettiju puške oduzeli, nije nikakvo čudo, jer te dvije župe graniče,a zao glas se brzo prenese i raširi.Mato sluša Lučičane pred crkvom i snebiva se. Velik je tu žamor, no razabiru se riječi: -Tim bolje, oslobodili smo ga se, Bog ga je kaznio, i vrijeme je bilo, imat će djevojka mira,doskora će i stari protegnuti pete, čudo i pokor; Bog neka mu se smiluje...Među pukom šuljaju se i dva domaća omražena čovjeka, lukavo propitkujući ljude, nosvako im odgovara, da ništa ne zna. Neki prijatelj Murellijev opazi Matu i odmah otklipsana brežuljak, a kad se uvuče u kuću Salettijevu, upita ga načelnik:- Što se govori po gradu?- Ljudi svašta nagađaju i naklapaju.- A Marko i Antonio?- Nisam ih vidio, no Mato Bartolić bijaše malo prije pred crkvom.- Onaj trgovčić iz Jelenšćice?- Da; on je zaručnik Marije Šabarićeve.- Razumijem, razumijem! Pametno si uradio da si mi došao javiti, da je ovdje. Idi opet ugrad i da se nisi vratio, dok ne saznaš štogod o onoj dvojici, Marku i Antoniju.Načelnik potraži staroga Salettija i javi mu, da je Mato u Lučici.- Tko je taj Mato? - upita stari plemić.- Jedan trgovac iz Jelenšćice, onaj, što mu se zimus lađa razbila.- Da se nije razbila, ne biste vi imali onoga zlatnoga križića.- Vama moram zahvaliti, jer da nije vaše preporuke... - nasmiješi se načelnik slatko i naklonise.- No što je s tim trgovčićem?- On je zaručnik Markove sestre; mladić nagao i naprasit. Gospodine, poštenja mi, okladiobih se, da nije čist, da...- Mislite?- Bez dvojbe! Saznao je u Jelenšćici o onim puškama, pa došao noćas amo, da se osveti.Jest, ne može...- I na nj valja paziti! Svu trojicu ćemo okovati. Jedan je sigurno od njih. Jeste li što dočuli?- Ništa do sada.- No dobro bi bilo, da ih odmah uhvatimo.- To je vrlo teško! - smiješio se načelnik, ispričavajući se.- Zašto?- Tko da ih uhvati? Općinski sluga pošao je u Volosko, pa da je i ovdje, malo bi nam koristio.Lučičani ne bi dirnuli u Marka, da ih zakolješ; da sam car dođe, ne bi ga oni poslušali,da im naloži, neka ga svežu.- Nije dakle moguće?- Nije, gospodine! Valja da se ustrpimo, dok dođu žandari - slegnu načelnik ramenima.U crkvi kod prve mise vladaše velika tišina. Stari župnik čitaše tiše negoli obično; glasmu podrhtavaše, a kad bi se okrenuo prema puku, oko bi mu nestalno bludilo nad glavamaLučičana. Ljudima se pričinjaše, kao da se je nešto teška nad Lučicu sleglo; crneslutnje križahu se u njihovim dušama, svima bijaše teško pri srcu, a zlatne sunčane zrake111
Page 1:
Eugen KumičićZačuđeni svatovi
Page 5 and 6:
Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
Page 7 and 8:
Page 9 and 10:
Page 11 and 12:
Page 13 and 14:
Page 15 and 16:
Page 17 and 18:
Page 19 and 20:
Page 21 and 22:
Page 23 and 24:
Page 25 and 26:
Page 27 and 28:
Page 29 and 30:
Page 31 and 32:
Page 33 and 34:
Page 35 and 36:
Page 37 and 38:
Page 39 and 40:
Page 41 and 42:
Page 43 and 44:
Page 45 and 46:
Page 47 and 48:
Page 49 and 50:
Page 51 and 52:
Page 53 and 54:
Page 55 and 56:
Page 57 and 58:
Page 59 and 60: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
Page 109: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
Page 141: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
show all

ZaÄuÄeni svatovi - Eugen KumiÄiÄ

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?

ZaÄuÄeni svatovi - Eugen KumiÄiÄ