Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Miko, koga se vraga srdite! U gradovima primaju na hiljade listova, pa se sa svakimčinovnikom na pošti može govoriti! - zasoli Stipe.- Što vi znate? U gradovima! A zar nije u gradovima deset, trinaest, sto činovnika na pošti?Zar ne vidite, da je u Lučici sve na mojem hrptu? Oh, jadni Miko! - požali poštar samsebe pečateći listove. Uto dokotrljaju se pred kuću poštarska kola.Antun i Stipe izađu na cestu.- Dobar dan, oče!- Bit ćeš se, sinko, od studeni nadrhtao!- Sretno nam došao!- Kako je, Stipe?- Dobro vama! Ta siđite s te kosture!Marko pribere si haljine, da ne zapne o koji čavao, pa skoči oprezno na cestu s trošnih iklimavih kola.Izljubivši se s ocem i trgovcem reče:- Vi mišljaste, da neću doći?- Sinko, dobro si uradio, da si danas došao, jer da tebe nije, tko da ti razveseli sestru?- A šta da radim u Beču? Ravno sam putovao, da ne osvanem, gdje sam zamrknuo. Danasje dakle vjenčanje?- Da, danas. Jao meni, kako će se radovati Marija vašemu dolasku! - uskliknu Stipe.- Požurih se, jer da vam istinu kažem dosadan mi je već Beč, dozlogrdjele su mi već i oneknjige.- Marko, sad nećete više u Beč?- Ne, Stipe. A kako je, dragi prijatelju?- E, dobro, no sad hajdmo kući.Upute se. Marko se nešto lecnu i problijedi, okrenuvši se prema humku, gdje se međugolim stabljem bijeljelo pročelje gospodske kuće...Putem reče mu trgovac.- Marko, pričinja mi se, kao da su vam lica upala. E, učili ste odviše! Ta naravno, teške suto stvari, ti vaši ispiti. A koliko je prošlo vremena da se ne vidjesmo?... Čekajte, do četrdesetdana. Da, da, toliko; znate, kad ono dođoste iz Beča u Trst.- Govore li jošte Lučičani o našoj parnici?- A kako i ne bi? Dosta im je ono škode nanesla - potuži se trgovac.- A što je s Antonijem? Je l' jošte mučaljiv?- Čudak, kao i prije, pravi odljud! - odvrati mu otac.- Siromah, odsjedio je ipak četiri mjeseca u zatvoru - požali ga Marko.- A onaj zlotvor s humka, on i danas meće narod na muke. E, da je pravice na svijetu, nebi on gledao ni sunca ni mjeseca, već bi mu kosti u tamnici gnjile. Da njega nije, možda bii danas živjela Kožulićeva žena. No što ćeš? Kad si bogat, kad imaš novaca, svatko se lijepiuza te, pa da skineš i sunce s neba, naći ćeš ljudi, koji će ti reći, da si duša od čovjeka.- Stipe, ne ljutite se. Dobro je, da se je i onako svršilo! - slegnu Marko ramenima.- Ta bolje nije ni moglo! - mahnu otac.- U prvi mah, kad ga žandari iz Lučice odvedoše, znao sam, da će ga porota proglasitinevinim i sud riješiti optužbe - ustvrdi Marko.128