Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovisagu, razgovara se sam sa sobom, hihoće, klikće, zove po imenu svoje drvene konje, atad najednom prestrašeno zavrisnu. U sobu bješe ušla neka stara i siromašna žena, vukućza sobom dronjava dječaka. Taj zamazanac bijaše velike glave i čupave kose. Na Alfredovkrik izleti iz obližnje sobe stari plemić, njegov otac, da vidi, što se zbilo, no opazivšiženu, izdere se na nju, pokaže joj vrata, te uđe u sobu, iz koje bješe ispao. Žena, umjestoda ga posluša, te se iz kuće pobere, pođe za njim i stane ga nešto moliti i zaklinjati.Plemić se razljuti užasno i obasu je pljuskom grdnih psovaka. Žena moli i plače, a plemićproklinje nju i onoga prestravljenoga derana. Kad starom Salettiju dodijalo, turne ženu izsobe, a jadnoga dječaka gurne nogom u leđa tako žestoko da se je po podu skotrljao doAlfreda i na sagu izvalio. Tad i u mladom plemiću uskipi krv, te uhvativ debelu batinu,stane nemilo udarati po glavi bijednoga sirotana, koji je vriskao od boli, videć, da mucuri krv s lica.Od ove zgode sjećao se Alfredo Antonija. Taj prizor bio se začavlio u njegovim moždanima.Ona žena došla je bila jošte dva, tri puta u njihovu kuću, no njegov otac svaki bi juput protjerao, grdeć ju i grozeć joj se, samo da se više ne povrati. Alfredo nije pitao, nikad je ponarastao, tko je bila ona žena i zašto je dovađala onoga dječaka, jer on kao i svidrugi ukućani bili su navikli takvim prizorima. Dan na dan ispsovao bi stari Saletti unajmanju ruku po pet ljudi, koji su k njemu dolazili, moleći ga da im se smiluje i da imne prodaje baštine.Alfredu, kako već vidjesmo, bješe se prohtjelo zdrave i nepokvarene djevojke. Marijinokrasno tijelo bješe raspalilo u njegovu srcu neodoljive žudnje i crnu strast, a taj prokletiAntonio najveća je zapreka, što se je ne može dočepati, što ne može zatomiti svoje čežnje.To poderano kopile bez praga i ognjišta oborilo se na nj i srušilo ga posred ceste jednimudarcem, a on se jošte nije osvetio! Alfredo dršće od srditosti, žuč mu se prelijeva srcem,kad pomišlja, da je na nj nasrnuo onaj ogavni stvor i da još - živi!Na posljedice umorstva nije Alfredo pomišljao. Smiješno! Ta koga da se boji? Tko da sebrine za Antonija, kad ga ugrabi mjesec suncu? Ludorije, tlapnje, smiješno! Pa tko daodade, tko da nanjuši, da je on podmitio sluge? Pa zašto da se boji? Zar ne zna on, da muje otac bogat, vrlo bogat? A načelnik, nije li pouzdan prijatelj?... A pravica, sud, žandari?- Brus! Gdje su dokazi, gdje su svjedoci? Koliko ima ljudi u Lučici, koji nisu kod njegovaoca zaduženi? Zar ne obrađuje njihova polja do trideset obitelji? - Jadni crvi, što se nanašem hrane, zar oni da proti meni svjedoče? Pa tko je taj Antonio? Što su, gdje su njegovizaštitnici?... Stipe Barilović, možda i župnik! Zar da strepim pred popovima i predkramarima, ja, Alfredo Saletti!?Luka i Lovro razbijahu si međutim uzalud glavu, kako da jave što vesela mladomu plemiću.Marija izlazila je vrlo rijetko, pa kad bi kamo i pošla, to su bila obično takva mjesta,gdje je bilo i drugih ljudi u blizini. Otac joj bješe obolio, pa ju je i to kod kuće zadržavalo.Alfredo je zdvajao.U Lučici obdržavaju ljudi dvije berbe i dvije žetve. Ono, što do mora rodi, sazrije rano, au gori sve tri nedjelje kašnje. Od grada do oranica u gori trebaju ljudi dobar sat hoda. IŠabarićevi imali su nešto zemlje u gori. Jednoga dana vraćala se Jela kući, noseć dostaveliko breme snoplja na leđima. Bilo je u suton. Starica koračaše pognuto i oprezno strmimi kamenitim putem po jednoj goloj strani, a da se ne prevali, uprla bi se gdjegdje ojaku preslicu. Kad dojunja podno brijega, nasloni breme na jedan zid, da malko otpočine.Otare si zatim znoj s lica, pa se zagleda u široku dolinu, što je pukla gradiću Lučici postrani. U toj mirnoj dolini među šumicama i među pašnjacima nalazi se ovelik zelen prostor,opasan četverouglastim visokim pocrnjelim zidom. Kroz grane starovjeke lipe bjelasase crkvica, sazidana po sredini onoga prostora. To je lučičko groblje. Sva dolina napu-55