Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Drž'te konop, il se bacim pod pećinu sâm.Mornari uhvate konop i počnu ga lagano spuštati. Malo zatim bude im konop lahak. Antonioje već bio u moru. Svijet na klisurama čudio se, molio i križao. Talas uzmičuć povučeAntonija na greben. Koliko bi okom mignuo, uhvati on dječaka oko pasa. Oči mu sezasjaše od neizmjerne radosti. Pogleda jadniku u blijedo i prestravljeno lice, ogrli gačvrsto i zaviknu: - Vucite!Mornari na znak s druge vrleti počnu dizati onu dvojicu. Svijet zahvaljivaše Bogu, što seje smilovao, da se na taj čudnovati način spasi život ljudima, koji bijahu već u čeljustigrozne smrti.- Vucite, vucite! - vikaše narod radosno.Antonio i onaj dječak nisu se ljuljali još ni za tri hvata nad morem, kad se stisne krv usrcima ljudi na klisurini. Svi se okameniše. Konop, izglodan već po oštrom kamenju, pučekao tanak konac. Jadnici se strovališe u more. Grdan talas, lomeć i prskajuć nahrupi uplitku dražicu, poklopi ih i zalije. Talas bučeć i pljušteć uzmakne, a ljudi sa vrleti opazišečovjeka, koji se je protegao potrbuške među oštrim kamenjem grebena. Bio je to Antonio.On ustane, osovi se za časak, pogleda po dražici i opazi na vrhu vala, što se je valjaoprema grebenu, dvije sklopljene ruke među rastrganom pjenom. Antonio legne naglo nagreben, prihvati se za nj, pa kad se vršak vala prelije preko njega, opet ustane. Pogledazdvojno morem, no svud pjena, svud prasak, svud grozna pustoš...Puk na klisuri klekne. Vjetar zviždi i šumi, lomeć se o vrleti i tresuć tamnim smrekama.Pod vedrim plavetnim nebom prostire se neizmjerno more. Bijelom površinom razlilo sesunčano zlato. Župnik moli se Bogu za mir pokojnikove duše. Suze mu rone blijedim ibolnim licem. Vihor raznaša kapljice svete vode. Puk jecajući odgovara na župnikovumolitvu...Ne potraja dugo, te i Antonio bi spašen, pošto se bješe uhvatio za konop.Svijet pođe sada u gradić, razgovarajuć se o brodolomu, i o svemu, što se bješe dogodilo.Dobri ljudi primiše u svoje kuće onu dvojicu spašenih, a teško ranjeni gospodar lađe nalaziose već pola sata u kući Antuna Šabarića. Ranjeni Mato Bartolić bijaše trgovac iz Jelenšćice.Svakog tjedna po jedan ili dvaput vozio bi on vino, ulje i druge proizvode naRijeku svojom lađom, koja se, eto, bješe pod klisurama razbila.Jedan sat poslije brodoloma zvonio je stari Franina mrtvačkim zvonom u mračnom i studenomtornju. Žalobni zvuk javljajući groznu smrt utopljenika, gubio se i zamirao u šumuvjetra.Stara Tonka vrteć se oko ognjišta i plačuć rad zbivše se nesreće i ljuteć se na dim, govorašejadikujuć:- Ah, ti more, ljuto more! Dosta si ih progutalo, dosta kosti bijeli se u tvom dnu! Ma zaštoje to sve dragi Bog tako naredio? Ah, jadni dječko! Onako umrijeti, i bez svećenika i bezsvetog ulja i bez propela u ruci.- Malo ti koristi naricati! Tako je bilo uvijek; jedan umire u valovima, a drugi u krevetu -odvrati Tomo, njezin muž, metnuv oprezno u lulu debeo ugljen, što mu skakutaše nadlanu ruke.- Da, da, kako je već komu suđeno! - klimaše Tonka. - Ma i našega - pod tim »našega«razumijevaše svoga sina Stipu - i našega snaći će još nesreća. Oh, crni dane, nikad te nedoživjeli Lučičani!- Bolje bi bilo, da šutiš! Kako ti može šta takva u staru glavu i sunuti? - ukori Tomo ženu,smutiv se od bojazni, da bi ipak onaj crni dan mogao svanuti.8