Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Meni je pripovijedao gospodin plovan, da ima velikih gradova i u novom svijetu, nočekajte, kako se zove taj novi svijet? - pitaše Marija rastreseno.- Amerika - pouči ju brat.- Da, da, Merika - potvrdi Jela.- To je velika zemlja, ta Amerika; ima tamo i posve crnih ljudi - kazivaše Antun ženi.- Joj, Bog nas ih sačuvaj! - doda prekriživ se Jela.- A što se križaš, ta oni su dobri kao i mi! - uputi ju Antun mirno. - Kapetan na brodupripovijedao bi nam često, da ima zemalja, gdje ti crni ljudi nas bijele jedu, no to ja nevjerujem, jer znam, da gospoda katkad iz šale svašta siromahu na nos objese. Što bi, Mato,vi rekli?- Ja ne znam, što da reknem! - slegne mladić rame.- Na svijetu ima svega zla! - uzdahne Jela.- Ima i dobra, draga majko! - ispravi ju Marko.- Što ćete, Jele? Jedan se muči glavom, a drugi veslom! No ja ne vjerujem, da je baš ugodnoškiljiti u knjige - mišljaše Mato.- Ta vi ste na glavu pali! Zamislite, da moj Marko uvijek u knjige škilji? - upita smiješećse Antun. - A ne znate li za sve zabave u velikom gradu; za muzike, za plesove, za teatrei za...- Teatre, kazališta - popravi Marko oca.- A što je pak to tratar? - upita Jela gledajuć sina i bojeć se, nije li to kakvo zlo.- Ta deset sam ti već puta pripovijedala, da je to jedna velika kuća na Rijeci - reče Marija.- Lani sam bila jedanput u njoj pod samim krovom. Nekoliko ljudi govorilo je pred ostalimsvijetom, što je sjedio u malim sobicama, sve tri po tri i više, kao pladnji na polici.Oni ljudi sprijeda pravdahu se i ubijaju. I dolje u sredini kuće bilo je mnogo ljudi no ti sumirno sjedili, samo bi katkad nešto vikali i udarali rukom o ruku.Marko slušaše pomno i ozbiljno riječi svoje sestre.- A jeste li što razumjeli one ljude, zašto se pravdahu? - upita Mato. - S kim ste bili u onojkući?- Trgovac Stipe bio je poveo mene i još jednu našu susjedu. Razumjela nisam ni riječi, jersu oni ljudi talijanski govorili.- A zašto da ne govore hrvatski? - upita začuđeno Jela.- Kad bi hrvatski govorili, svi bi ih Riječani razumjeli. Ja sam svakog tjedna na Rijeci,imam posla s puno svijeta, pa me svi razumiju, kad govorim ovim našim jezikom - rećiće Mato.- Za gospodu je talijanski jezik, a hrvatski je za nas siromake - mahne rukom Antun.- A zašto? - upita Marko trgnuv se neugodno.- Ma tko bi to znao! Gospodin plovan veli ljudima, da je i naš jezik kao i svaki drugi, pa iljepši od mnogih drugih, a načelnik veli opet, da je naš jezik za one, koji koze pasu -odvrati Antun.- Dragi oče, idi ti po bocu vina, a okani se politike; nisu te stvari za tebe.- A što zna on, što je politika! - doda smiješeći se Jela.- Šuti, stara, ne pačaj se ti u muške poslove, nego nam donesi malo crne kavice. Nećenam nauditi za ovim ribama.Tako šaleć se i razgovarajuć dokonča se i ručak. Kad Jela donese kavu, reče Marko sestri.49