Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Prisjest će mu onaj novac! - zagrozi se Antonio muklo.Lovro se otetura iz dućana.- Antonio, vjere mi, ne razumijem tvojih riječi! Ta što si na nj tako navalio? Što ti je skrivilaona nevolja?- Ništa!Stipe slegnu ramenima, pa upita:- A te puške?Antonio ispriča sve, što se bješe zbilo u gori i kako je dopratio plemića do Lučice.- Gdje je Marija? A, lupeži! - vikaše trgovac zgražajući se.- Otišla je kući.- A što si amo donio puške? Odnesi ih načelniku, pa mu reci, da sve sudu prijavi.- Načelnik bi nas zatvorio! - zahunta Joso.- Pravo imaš, Joso! Gle, nisam ni pomislio! Načelnik je prijatelj Salettijev.- Tako je! - potvrdi Antonio.- Tko ti je rekao, Antonio, da će oni lupeži za Marijom u goru? - upita Stipe.Antonio, pomislivši na Elviru i Marka, uzbuni se malko, pa zataji trgovcu, kako je čuorazgovor pred plemićevom kućom prošle noći.- Nisam ja zastalno znao, da će ovaj gospodin za Marijom u goru - usili se Antonio izvraćati.- Sinoć kod večere reče Jele Mariji, da urani po jedno breme ječma, a ja odmah pomislih,dočekat će ju Saletti u gori.- Da, da; ona hulja napastuje djevojku - ljutio se trgovac.- Ja i Joso ribarismo cijelu noć; u zoru rekoh mu, da pođe sa mnom. Kad dođosmo na jedankuk, opazim preko doline na strani brijega Mariju. Podaleko za njom iđahu dva čovjeka;odmah se dosjetih jadu!- Gle, a ništa mi onda nisi rekao! Zar si ih zbilja vidio? - začudio se Joso.Antonijeve posljednje riječi bile su istinite. On ne htjede Josi kazati, da vidi one ljude spuškom, jer se bojao, da će mu Joso umaknuti.- A tko je kazao Salettiju, da će Marija po ječam? - upita Stipe.- Njegove sluge paze na svaki joj korak - odvali Antonio.- Vaj meni, oh da ste Stipe, čuli, kako je Marija vriskala! Ma sve me jeza hvataše! - rečeJoso i podigne pram riđavih i žutkastih vlasi s tjemena uvis, da bolje pokaže, kako mu jebilo pod zidom onoga dolca.- Antonio, valjan si ti momak!... Sirota djevojka! Da tebe ne bude, sramota bi danas bilapala na Šabarićevu kuću. Ti si spasio Marijino poštenje i osramotio onoga lupeža. Eto, tosu vam ta lučička gospoda. Bi li se i sama hudoba što poganijega izmislila! - vikaše Stipe.- Antonio, zašto ih nismo utukli? - junačio se Joso.- Bolje da niste! Ruglu i sramoti izvrgoste ih, a to je za sada dosta, dok sud ne kaže svoju.Gle, takve se hulje tove u našim krajevima! Nije im dosta, da gule i zatiru naš jadni puk,već hoće da nas i sramote, da nam i djevojke obešćašćuju. Ne, nema više pravice na svijetu!Ovi su skotovi za vješala! Briga Salettija za naše nevolje; puni su mu ambari, njegovekese pucaju, a narod gladuje! E, lako njemu! Kad su bile one zle godine, davaše on o Božićuvreću kukuruza, da mu kmetovi za nju povrate tri vedra vina o Miholju! Ta što ćemo,kad smo siromasi? Ona gospoda, koju šiljemo u Beč, mjesto da se za nas zauzmu, zaovaj nevoljni puk, pravdaju se i nadmudruju, u kom jeziku da se uče naša djeca, a nas70