Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Meni je svagdje jednako, i na piru i u zatvoru.- Kako to, čovječe? - upita ga Marko i primi ga prijateljski za ruke.- Nahod...- Ne luduj!... Antonio, znaš, idi poslije desetoga sata. Elvira će doći bez sumnje.- Teško. On stari... on pazi.- Ti ne ideš rado na humak.- Da, ne idem rado.- A zašto?- Jer... jer ću s njom govoriti - proturi on preko jezika.- Pa zar se Elvire bojiš? Antonio, pa ona je tako dobra!- Da, dobra.- Idi, molim te! Na pravoj sam ti muci. I njoj i meni učinit ćeš veliku ljubav.- On... on... pazi...- Otac njezin spavat će onaj sat.- Idem... da... idem.- Hvala ti, Antonio! Molim te, budi barem danas veseo.Antonio drhtnu. Marko se začudi i upita ga:- Ta reci mi, što ti je?- Da, ići ću, poslije desetoga sata - šapnu i okrenuvši Marku leđa udalji se lagano idući.Marko, gledajući za njim tužnim pogledom, uzdahnu: Bijedni moj Antonio!* * *Duga zimska noć uvalila se u kvarnersku kotlinu. Mrki oblaci zastrli su nebo. Vjetar jenešto jenjao. U Lučici još prasne po koja kubura, još se ori narodna svatovska pjesmatamnim, teškim, olovnim mrakom. U Šabarićevoj kući sjede svatovi kod vesele večere.Pune su ih tri sobice, a u kuhinji namjestiše se obaška djeca, što se otimlju za ljepšim komadimažute pečenke. Na stolu, pred njima, ima svega u izobilju, pa ne treba im danasstrugati nožem kosti. Svatovi su se doista naplesali prije i poslije ručka, sve do tamne noći.Da trgovac Stipe udari rukom po dnu jedne svoje velike bačve, žalosno bi mu se odazvalagornja polovica te napola ispražnjene bačve, pa se stoga i krijese mnoge oči i crvenemnoga uha. Na svakom licu sijeva radost. Svatovi pjevaju i pripijevaju si; naglo se redajudomišljate zdravice. Sad govori župnik, sad Marko, pa Stipe, a onda i Menego, komuse upliće u riječi prijatelj Pero. Veselju i kliktanju ni konca ni kraja!- Marijo baš sam željan znati, kako će ti obiknuti u Jelenšćici - šapne Mato.Marija dražesno se osmjehnu i obori oči, a on nastavi:- E, još dva sata, pa da krenemo iz Lučice. Oh, kako nas iščekuju majka mi i otac!- A kamo ćemo po ovoj ružnoj noći - ukori ga mlada ženica nježno i stidljivo.- Ta mladi smo, dušice! U dva sata poslije ponoći zagrlit će te moja majka na kućnompragu. Kad nije velika vjetra, nije ni studeni. Ma i sam mišljah, da ćemo ranije odavle.Gleđi, zlato moje, gleđi, kako se Stipe srdačno razveselio.- No Marko mi nije dobre volje - primijeti Marija i nasmiješi se sjetno.- A gdje je Antonio?135