Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviKad dođe tvoj brat... Oh bijedne li mene! Ja idem, on je okovan, idem, sudac će mi vjerovati...da, on, Marko me je cjelivao...- Gospođice, ne valja čekati. Marko je... - prestane župnik, jer se naglo otvoriše vrata.- Antonio! - uskliknu svi.- Gdje je Marko? - upita hladno.- Kod Murellija, u lancima! - odvrati Stipe.- On je nedužan. Alfreda ubio sam ja. Hajdmo, da me vješaju.- Da!- Gdje si bio cio dan? - upita ga Stipe.- Kod Martina Kožulića. Josu poslasmo u Lučicu. Kad je vidio, da su žandari uhvatiliMarka i Matu, dotrčao je kući, da mi to javi. Evo me! Neću da idu drugi za mene na vješala.Ja sam nahod - svrši hrapavim glasom.Oči mu neprestano sijevahu. Pogledavši u Mariju smrče mu se čelo.- Jadni Antonio, što si učinio! - reče mu župnik.- Branio sam se. Ja sam nahod, kopile, mulac. Na vješala!- Antonio! - šapnu Marija.Antonio zadrhta na njezin glas, pogleda ju i trže se korak natrag, kao prestrašen lav.- Hajdmo! - šapnu Elvira.- Hajdmo! Marko je nevin! Hajdmo, da Marija ne plače... - izusti Antonio utrnulim glasom.Antonio uhvati Elviru za ruke i povuče ju za sobom. Djevojka stupiv na prag, okrenu se,svrnu pogledom po sobi, mahnu rukom Mariji, Jeli i bolesnom Antunu, te iščeznu. Jelagledaše preplašeno za njom. Ona htjede nešto reći, no riječi joj zapeše u grlu, nabiše se unjemu.Župnik i Stipe pozdraviše Šabarićeve, pa se i oni upute k načelniku. Putem stignu Elvirui Antonija.Dok se je to u Lučici događalo, bješe povjerenstvo obavilo svoj neugodan posao u Salettijevojkući. Liječnici revno pregledaše Alfredovu lešinu. Razgledavši mjesto, gdje se bješeubojstvo zbilo, pa ispitavši i ono i ovo, sve metnuše pod pero. Kad se povratiše u gradić,već se je mrak hvatao.Sudac se nemalo začudi, a tako i liječnici, kad opaziše Marka Šabarića, koji čekaše na njihu hodniku pred općinskom pisarnom, sjedeći među žandarima s nesretnim zaručnikomsvoje sestre.Gospoda i Marko hladno se pozdrave, kimnuvši glavom. Sudac uniđe u pisarnu i odmahse lati posla. Mato dođe slučajno prvo na red. Sudac uze ga ispitivati, a malo zatim začupoznate glasove s hodnika.Elvira, župnik, Stipe i Antonio bijahu banuli u načelnikovu kuću. Djevojka pritrči k mladićui ranjeno uzdahnuvši: - Marko! - baci mu se u naručaj i ogrli ga. Žandari se pogledašeu čudu. Sudac otvori vrata, te opazivši župnika i Stipu, porukova se s njima, gledajućidjevojku i govoreći:- Da ste mi zdravo, gospodo! Kako Bog pomaže, gospodine župniče? A vi Stipe, kakoste?- Borme zlo! - odvrnu trgovac.- Nesreća, nesreća! - kimnu župnik.121