Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviTaj čovjek bijaše Antonio. On nije bio otišao loviti ribe, kako reče Šabarićevim jedno dvasata prije nego je prispio pred kuću Salettijevu.Antonio se nasloni, stojeć na jednom panju, objema laktima na zid, te se zagleda u rasvijetljeneprozore. Vršci hrašća lagano se giblju na dahu noćna povjetarca. Među granamašušti lišće. Oči Antonijeve sjaju se u mraku pod debelom granom hrasta. Prozori su otvoreni.U sobama vise pozlaćene svjetiljke. Povjetarac napuhava bijele visoke zavjese. Svjetlostiz soba prelijeva se po zelenilu stabalja. U jednoj sobi zveče žice, u koje netko udara.Sa zvukovima žica stapa se srebren glas. Elvira Saletti pjeva, no ne kao ostale djevojke uLučici, ne kao mornarske kćeri. Glas joj se čuje sad tiše, sad jače, onda kao da jeca, kao dauzdiše, kao da guče. Antonio sluša i snebiva se, sjeća se tankoga grla Marijina i njezinihpjesmica, koje on razumije, koje njegovu srcu tako ugađaju. Pjevanje prestade. Na otvorenomprozoru pokaže se neka bijela slika. Žena. Ta je žena došla k prozoru radi - Antonija.On misli koješta, najvolio bi otići, no ne smije, ne smije...Ne znajući što da radi, pa da si neke crne misli protjera, stane brojiti prozore. Ima ihmnogo. Dvanaest prizemno, u sredini velika vrata, gore ih ima također dvanaest, a jošviše jedan, dva... trinaest, da trinaest. I nad velikim kućnim vratima nalaze se jedna staklena,pa tu mogu ljudi i iz sobe izaći, a da ne padnu, načinili su kovači željeznu ogradu. -Velika je to kuća - pomisli Antonio - i biskupova u Trstu bit će takva. - Kad se sjeti Trsta,smrkne mu se čelo, u srcu mu se nešto stegnu...Opet promatra kuću. Na krovu joj strše uvis dvije šipke. Rtovi im se sjaje. Sad stane misliti,da li bi mogla istina biti ono, što mu je zvonar Franina o tim šipkama pripovijedao.Ta Franinu su sigurno ljudi prevarili, da u one palice gromovi udaraju i po njima u zemljusilaze!Antonio u mislima, a iz kuće pane čovjek. Ori skine šešir, da ga onaj čovjek ne opazi umračnom zelenilu. Čovjek stane pred kućom šetati. Antonio se skuči pod zidom, iznadkojega se sada dizala sama gornja polovica velike i raskuštrane glave. Njegove oči micahuse lagano, probijajući tminu i prateći čovjeka, što se je šetao.Malo zatim pojavi se druga neka sjena podalje od kuće.- Tko je? - upita onaj šetalac.Antonio se trgnu, prepoznavši glas Alfredov.- Ja sam, gospodine, ja, Lovro.- Gdje si bio? Pst, tiho! Dođi amo - pozove ga mladi vlastelin.- Evo me, gospodine, što zapovijedate? Bio sam kod konja, da ih napojim.- Govori tiše! Imam ti nešto kazati.- Izvolite, gospodine! Vi znate, da bih za vas i u more skočio! - šapnu Lovro, a nešto zrakommahnu. Bio si je skinuo šešir.- Dođi amo, prema šumi, podalje od kuće - reče Alfredo, te se uputi malom ravnicomprema Antoniju, koji se pod zidom posve zguri.- Gdje je Luka? - upita Alfredo kočijaša Lovru.- Ako zapovijedate, potražit ću ga.- Idi, no oprezno. Odmah da mi ga amo dovedeš.Kad se malo zatim Lovro s Lukom povrati, reći će im plemić tiho:- Čujte, ja ne znam, što je šala. Mogu li se u vas pouzdati?- Gospodine!? - izuste sluge u jedan mah.- Vi mi možete u nečemu pomoći...37