Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- K Šabarićevima, da ih utješi. Ja sam mu govorio, da ne ide, no on me nikad ne posluša.Žene uvijek plaču.- Gdje je kuća Šabarićeva? - upita Elvira posve tiho.- A? Glasnije! - opomenu nagluhi zvonar, zaokruživši rukom uho.- Gdje stanuju Šabarićevi? - ponovi Elvira glasnije.- Gle, mišljah, da ste iz Lučice, kći onoga gospodina na brežuljku; posve ste joj slični!- Da, iz Lučice sam; da, kći Salettijeva.- Ma to i ja velim! Naravno da jeste! E, poznam vas dobro! Svaki put, kad istresem crnekrajcare iz škrabice na klupu u sakristiji, odmah znam, da su vaši bili oni bijeli, one šestice.E, e! Milostinja, elemozina! Najveća zadužbina! Pa kako, da ne znate vi, gdje je Šabarićevakuća?Elvira porumeni pod crnom koprenom.- Počekajte malko, pokazat ću vam ja - ponudi se zvonar i odnese čizme u kuću.- Je l' daleko kuća? - upita Elvira, kad se otputiše.- Ovdje gore. Ma što da bude daleko u Lučici? Ja sam vidio u Maršiji trg, na kojem bimogle plesati tri naše Lučice! E, e, kad je to bilo! Čekaj, Frane, čekaj! Da, pedeset godinaima tomu. Šabarićevi dobri su ljudi, mirni ljudi. Jela vrijedi zlata, no škoda da nije Markopop. Ni vašem ocu nije dobro kao gospodinu plovanu. Da, ni vašem ocu! Ma vidite mene,ja nisam ni kapelan, pa što bi mi manjkalo, da su mi noge u redu? Krajcarić kapljeipak za krajcarićem, a napokon nakapa i do forinte! Škoda, vječna škoda za Marka! Daklei vi... i vi idete ih tješiti? Vidjet ćete samo suze i plač. Jadni ljudi! Ma nečastivi ne bi seizmislio! Sad je žandarima na um palo, da je Marko ubio vašega brata! Oprosti im Bože!E, ljudi su gotovo pomahnitali. Tako je, kad im se ruka nikada ne dotakne blagoslovljenevode. E, e, govorit ću ja sa starim Tomom; kazat će on meni, kako je došlo do te pometnje.Zar ne poznate Tome? Dobar čovjek! No vi... vi ne pijete rakije, onako u zimi jednučašicu, znate, kad čovjek legne u postelju. Da, žao mi je, da se je to u vašoj kući pripetilo.Neka se Bog smiluje duši vašega brata, no da rečem istinu, nije baš živio po božjim zakonima.E, i ja sam bio mlad, ali pačati se, dirati u poštene djevojke! A, evo nas, gledajtetamo ona vrata, da, ono su Šabarićevi.Elvira zahvali zvonaru pa koraknuv još nekoliko puta, stupi na prag skromne mornarskekuće. Tu popostane malko, a onda uzdahnuvši uniđe u kuhinju. Pokuca i začu dva, triglasa: Naprijed! - no osta kao okamenjena pred vratima sobe. Sad otvori Stipe iznutra.Svi se presenete, videći na pragu krasnu bijelu djevojku.- Gospođice! - povikne radosno župnik, pa došavši k njoj uzme ju za ruke i povede dojedne stolice. Elvira sjedne i pokrije si rukama lice. U sobi nasta tišina. Stari Šabarić bješese već osvijestio. Bijahu tu župnik, Stipe, Jela i Marija. Žene bijahu zaplakane. Soba sepunila ljupkim sutonom. Marija gledaše bijele Elvirine ruke. Župnikovo se lice razvedrilo.- Gospođice Elviro, vi sami trebate melema utjehe, a ja vidim, da ste došli amo, da drugetješite. Dobra gospođice, milinom u srcu pozdravljam vas u ovoj tužnoj i čednoj mornarskojkućici. U sretan čas nam došli! Budite ovim dobrim ljudima anđeo utješitelj, buditeim osvitak sreće i božjega blagoslova! Govorite, draga gospođice, ublažite bol ovoj rascviljenojobitelji...Elvira jecaše tiho...Njezina tajna i sveta ljubav bila je poznata župniku.- Gospođice, umirite se, uzdajte se u Boga, vi znate, kako je on dobar.119