ZaÄuÄeni svatovi - Eugen KumiÄiÄ

More documents

Recommendations

Info

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviJednoga dana koncem mjeseca srpnja prala je rublje krasna Marija, kći mornara Šabarića,na onoj glatkoj stijeni. Sunce upiraše cijeli dan svoje žarke trake u pijesak na prisoju.Upaljeni zrak titraše nad golom i kršnom obalom kao tanka i providna maglica. PredMarijom prostrlo se tiho i neizmjerno more, ljubeć se s nebom u silnoj daljini sjajnogaobzorja. Glatka površina kao da je stopljena s plavetnim nebom: Obale istarske, obaleotoka i manjih ostrva, vrleti i šumice, bijele crkvice po bregovima, siva seoca i mrki gradićii odvojene kuće seoske, sve se to ogledavaše u modrim dubinama podvostručujućise tiho i očarano. Sunce bješe se već nagnulo k zapadu. Sjene klisurâ padahu u more, asjene smreka i grebenâ duljahu se po kuku, kao šiljaste ljage, kao rastrgane krpetine. Zlatnezrake, sunuvši kroz uvalu potokom rastavljenih bregova i kroz vrleti, ožarile su pijesaki oblile žeženim zlatom lijepu djevojku. Marija, stojeći u vodi, bješe se pognula nadstijenu, gdje ispiraše rubeninu.Bistar zrak, sjaj zapadajućeg sunca, miris vode, vonj kuša i omorike, topao dah raspaljenihpećina, sav taj bajni čar ljetnoga južnoga dana, sve to okružuje krasnu, mladu i zdravudjevojku.Udarci njezine perače prekidaju tu velebnu tišinu, ozvanjajući u dragama i odbijajući seod litica.Marija pridigla si lako ljetno modro odijelo skoro do koljena, privezala ga oko tankoga igipkoga pasa. More joj je preko članaka, a površina kao da se srebreni okolo njenih bjeloputihi oblih nogu. U prozirnoj vodi čine ti se njene nožice posve malene. Život odijela,što ju stiskaše sve do pasa, bješe bacila na pijesak. Sad je slobodnija u kretu, sad joj idepranje od ruke; košulja, što se do pasa bijeli, ne priječi je u poslu. Gole, čvrste i bijele rukeumaču rublje u more, ožimaju ga, tuku po njemu peračom, a na žarkom suncu cakle sesitne i guste kapljice znoja, po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku među kratkim,crnim i mekanim kosama. Kad se pridigne, kad se osovi njeno čilo i vitko tijelo, damalko odahne, pogledava ona svojim velikim i bezazlenim okom u tiho more, u pozlaćenozelenilo creskih šumica i u mala ostrva, što se gube u modro-rumenkastoj daljini.Njenu oku pričinja se, da se šiljasti rtovi onih ostrvaca i ne tiču morske površine. Marijiusta napola su otvorena, njihovo rumenilo življe je od rumenila uznojenih obraza. Marijase bješe na nešto zamislila gledajuć u more. Oblak sjete prikrio je na časak njezino lice, nouzdahnuvši zatim i mahnuvši rukom nasmiješila se bila povjerljivo varavoj površini...U onom toplom zraku, među onim sivim grebenima, u onom prozirnom moru, u cijelojonoj slici tužna i samotna predjela bijaše Marija najdivnija točka. Njezino rascvjetano,gipko i slikovito tijelo, blijesak sreće na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa,bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad čarobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo itako puno života i tako dražesno.Kad bješe gotova, izađe Marija iz mora, hodajuć oprezno po pijesku. Sunce već zapalo napijesku. Kad počne sakupljati rublje, što ga bješe razgrnula po kamenju, da ga osuši, začu,kako se je skotrljalo u more nekoliko kamena. Pogleda obalom i opazi čovjeka, gdjese penje pod klisurama, nad samim morem.- Antonio, jesi l' ti? - poviče Marija, čudeći se i snebivajući.- Jesam - odvrati Antonio.- A kud se to penješ? Ta sašao si s uma! - korila ga djevojka.- Ne bojte se, neću ja pasti u more.- A gdje si bio.- Lovio sam ribe za ovim malim rtom. Nešto sam ih uhvatio.- Ah, što će ti ribe! Pazi, da se ne smrčeš u vodu!26
Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviAntonio, penjuć se, približavaše se pijesku. U hladu pod onim liticama činilo se Mariji,da ga vidi, a kad bi opet iščeznuo, pobojavaše se, da se nije u more strovalio. Kad skočinapokon na pijesak, upita ga djevojka:- A gdje su ti ribe? Ta rekao si, da si ih nekoliko ulovio.- Neće da jedu - odvrati on i stane vaditi iz njedra ribe, sve jednu po jednu.- O, o! Pa dosta si toga nalovio! - naradova mu se djevojka, smiješeći se.- Pet, šest, no vaš će se otac srditi, ja bih već morao biti kod kuće.- Zašto, Antonio?- Poslao me, da nasiječem malo drva, a ja videć ovako lijepo more, pomislih, da još nijenoć, pa se spustih pod stijene, da nalovim večeru.- Gdje su ti drva?- Breme sam ostavio na jednom putu, gore na brijegu. Malo prije čuo sam vašu peraču,pa sam došao...- Hajde, Antonio, pomozi mi, da pospravimo rublje. Ovakve žege nije još do danas bilo.- Hoću, hoću - reče Antonio, a lice mu se razvedri, pogledavši dobru djevojku.- Do Zdravemarije, nadam se, ćemo kući. Ti znaš da mi se majka uznemiri.- I prije, Marijo! Ta koliko nam je odavle puta?- Pol ure, i više.- Oh, kako mi je toplo! Danas je lijepo vrijeme - reći će djevojka zamišljeno.- Da, lijepo. I more je mirno, posve mirno - odvrnu Antonio tiho i bojažljivo.- Što veliš?- Zar ja?- Da, nešto si rekao.- Da je more mirno.- Danas se neće razbiti nijedna lađa - primijeti Marija gledajući obalom.- Ni Bartolićeva lađa neće se danas razbiti...- Pa kako ti je sad Mato na um pao - uze Marija zbunjeno.- Ja uvijek na Matu mislim - odvrati Antonio gorkim glasom.- Tako?Nakon kratke stanke zapita ju Antonio gledajuć prema jugu:- A vi... vi ne mislite?- Što me to pitaš?- Mato je dobar, da, dobar.- Znam, da je dobar - odvrnu ona porumenjevši.- U nedjelju doći će opet u Lučicu, ako bude vremena imao.- Meni je drago, da dođe; da, i meni i mojim roditeljima - izusti Marija stidljivo.- Da, da, vama je drago...- Dobra čovjeka svatko rado viđa.- Mato je dobar, da, dobar.- Zar ga ti rado ne viđaš? Antonio, da nije tebe, Bog zna, bi li on živ bio. Ti si mnogo pomogaopri onoj nesreći. Mato mi često o tebi govori.27
Page 1: Eugen KumičićZačuđeni svatovi
Page 5 and 6: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
Page 25: Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
Page 77 and 78:
Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
Page 79 and 80:
Page 81 and 82:
Page 83 and 84:
Page 85 and 86:
Page 87 and 88:
Page 89 and 90:
Page 91 and 92:
Page 93 and 94:
Page 95 and 96:
Page 97 and 98:
Page 99 and 100:
Page 101 and 102:
Page 103 and 104:
Page 105 and 106:
Page 107 and 108:
Page 109 and 110:
Page 111 and 112:
Page 113 and 114:
Page 115 and 116:
Page 117 and 118:
Page 119 and 120:
Page 121 and 122:
Page 123 and 124:
Page 125 and 126:
Page 127 and 128:
Page 129 and 130:
Page 131 and 132:
Page 133 and 134:
Page 135 and 136:
Page 137 and 138:
Page 139 and 140:
Page 141:
show all

ZaÄuÄeni svatovi - Eugen KumiÄiÄ

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?

ZaÄuÄeni svatovi - Eugen KumiÄiÄ