Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Sto sam već forinti svakome dao, a toliko, pa možda i više, dobit ćete poslije.- Priznam! - šapne Lovro.- I ja! - odluči se Luka.- Dobro, sad vidim, da ste ljudi! No jošte imam za vas posla. Vi poznate kćer mornaraŠabarića?- Krasota! - izlanuše sluge prigušeno.- Meni se ova djevojka sviđa, ona mora svakako...- Razumijem - reče Luka - no kako, gdje?- Pazite, kud sama zalazi. Ispitujte.- To je nešto laganije od onoga prvoga,- odgovori Luka slegnuv ramenima.- Čuvajte se, da ljudi ne nanjuše vaših nakana. Ja ostajem kod kuće još cijela tri mjeseca;vremena imate dosta.- Učinit ćemo kako želite. E, vaše su mišice čvrste, pa ako bi trebalo mi ćemo vam ju svezati- šaptaše Luka.Antonio se trgnu, kao da mu je tko srce zdrobio.- A da se dozna! Da nas djevojka tuži! - sumnjaše Lovro.- Ne bulazni! Nije tako luda! Budite uvjereni, ona će šutjeti - tvrdio je Alfredo.- Tko bi to mogao znati? Pa gdje da se s njom nasamu sastanete? - kliknu Lovro.- Ma ima dosta mjesta. U gori, blizu mora, ili već gdjegod drugdje - mahne Luka.- Tiho! sad je dosta! Ne gubite vremena. Ako gdje ma jednu riječ jedan od vas pisne, ustrijelitću ga! - zagrozi im se plemić.- Bit će, bit će na vašu - obeća mu Luka.- Sad se udaljite od mene, svaki svojim putem. Ako što saznate, da mi odmah javite.Časak zatim začu Antonio, kako se koraci odaljuju od zida škripajući po pijesku, kojimbijahu posute stazice po ravnici pred kućom. Antonio se pridigne lagano i pogleda umrak. U taj par ulazio je Alfredo u kuću. Nahodove oči sipaju vatru u tamnu noć. Krvmu se bila u srcu zapalila, u cijelom tijelu uzburkala i sve žile nabreknula, nozdrve mupodrhtavahu šireći se, zubi mu škrgutahu od boli i bijesa, usne se stiskahu. Gvozdenamu ruka trgnu kratak mornarski nož iza pasa a oštri rt toga noža zadrhta u grčevitoj mupesti i blijedo zasja u onom noćnom mraku pod zidom...Antonio zataknu nož pod pas, te se nasloni o zid, pa upre svoje poglede u jedan prozorSalettijeve kuće. U glavi mu šumila krv. Gledajući u onu kuću, sine mu misao u pamet,da ju zapali, no sjetiv se Marka, Marijina brata... gorko se nasmiješi.Antonio upire oči uvijek u isti prozor. U kući ne gori već nijedna svijeća. Najednom zalepršana prozoru nešto bijela. Antonio se pope na zid i potrči po ravnici do kuće, podonaj prozor.U gustoj noćnoj tmini zabijele se nečije ruke i lice na prozoru. Ruke se maknuše, a uz zidse spusti bijelo pismo, privezano koncem. Antonio ga žurno odveže, pa onda priveže naisti konac drugo pismo, što ga bijaše izvadio iz njedara. Ne izustiv ni riječi, pobrza ravnicom,skoči u šumu i sađe strminom na cestu. Kad se malo zatim prikuči gradiću Lučici,legne potrbuške na zemlju. Podbočivši si glavu rukama, nijemo se zagleda u pročeljeMarijine kuće, što se je crnjela pred njim porazdaleko u mraku... Noć je topla, zrak procijeđenmirisom morske vode, što se muklo toči mrkim grebenima i groznim škuljama pod39