<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>Teška rana priječila je mornara, te se nije mogao u postelji maknuti. Gledajući ljude, zahvaljivašeim pogledom za ljubav i veliku požrtvovnost, koju mu bijahu iskazali kod brodoloma.Crno mu oko stalo se sjajiti i sve više otvarati, a tražilo je ponajviše premilo licedobre Marije. Krasna ta djevica pričinjala mu se anđelom čuvarom, koji je došao s nebado njegova uzglavlja, da ga utješi i srce mu ublaži. Motreć djevojku, pomisli na smrt, a uduši ga nešto zazebe.Istog dana u sumrak posjetiše Matu stari župnik, trgovac Tomo Barilović i sin mu Stipe.Bijedni Mato mogaše već laglje govoriti. Tješili su ga i sokolili govoreći mu, da je mlad ijake naravi, i da će, ako Bog da, za kratko vrijeme ustati i ozdraviti.Mato i Stipe poznavahu se od viđenja. Više puta bjehu se već vidjeli na obali riječke luke.Spašeni mornari su svom silom htjeli, da posjete jošte iste večeri svoga ranjenoga gospodara,no to im ne dozvoliše ljudi, kod kojih bijahu nastanjeni, bojeć se, da im onako iskidanimne nahudi zima i vjetar.Bilo je negdje oko Zdravemarije, kad začuše ljudi, koji su se desili u bolesnikovoj sobi, daje netko u kuhinju došao. Čulo se šaputanje Jele, koja kuhaše večeru, i jecanje nepoznataglasa. Bijahu to Matini roditelji. Jela ih je molila, neka ostanu malko u kuhinji, da se tuumire, jer da bi se Mato uzrujao videći njihove suze, a to da bi mu moglo naškoditi onakoobnemoglu i slabu.- Majko! - uzdahnu Mato bolno, raspoznavši glasove. Ljudi se u sobi pogledaše. Župnikotvori vrata. Starac i starica uniđu i nijemo se zagledaju u postelju.- Mato, sine, rano moja! - zaplaka majka mu Josipa, primivši ga za ruke.- Nesreća... ne plačite, majko! Što vam koristi naricati! Nije moja krivnja...- Ah, ljubljeni Mato, nije ti majka ni slutila ovaj crni dan! - zalomi starica rukama.- Majko, bolje mi je sada; danas ujutro mislio sam, da ću umrijeti i da te već neću vidjeti.- Mato, dragi Mato, što te je to snašlo - pitaše ga jecajući otac Andro, koji je bio skoro savsvoj život mornarom. Pod stare dane bješe kupio lađu svomu sinu, i s ono malo glavnice,što mu je preostalo, počeo je trgovati vinom, uljem i drvima.- Ostavite ga na miru, ljudi božji! Ta vidite i sami, da govori teškom mukom - reče Stipe,komu su se sjale suze u očima. - Što da ga žalostite! - nastavljaše trgovac - umirite se, nijeto ni prva ni zadnja nesreća na ovom svijetu. Svaka se škoda dade nadoknaditi! Mato jemlad, pa kad ozdravi, neka radi i štedi, a za lađu, to nam je najmanje! Razbila se, nema jeviše, no u šumama raste još hrastovina!- Lako, lako za sve, samo da nam ozdravi - kukaše Matina majka.- Ne gubite uzdanja u Boga! U božjim je rukama život svih nas. Ljudi, utješite se i podnašajtestrpljivo teški udarac koji vas je snašao - govoraše župnik.- Joj meni, ah nesretni dane! Koliko sam se namučio, koliko sam pretrpio jada, dok sam sinešto privrijedio. Svi moji žuljevi, sve je sada u moru zakopano! - tužio se Andro.- Ta budite čovjek! Tako ne govore ni žene u Lučici! Kad su ljudi spašeni, lađa kao da se inije razbila - mahnu objema rukama stari trgovac Tomo.U sobi visila je o zidu malena uljena svjetiljka. Slaba svjetlost mirna plamena padala je nablijedo lice Matino i na bijele rupce, kojima bijaše povezana glava. U istoj svjetlosti vidjelose je pol lica župnikova, gornji dio tijela Stipina, nešto rumenih Tominih obraza i cijelivitki Marijin stas, do prozora, u polusjeni. Majka Matina, prikrivši si lice rukama, bila setako naslonila na tužno uzglavlje. Starica tiho plakaše. Sijede kose njezine pognute jojglave sjale su se kao srebrne niti na žutom svjetlu. Otac mu stajaše kraj visoke posteljesrvan od ljute boli. Debela suza treptjela mu je na naboru stare kože ispod oka. Marija,18
<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>stojeći u praznini prozora, gledaše u more. Mjesec pomaljao se nad Cresom i srebrenioskorup morski. Blijedi mu sjaj oblio i mažuranu i bosiljak i premilo lice krasne djevojke.Na tom sjetnom sjaju, koji probijaše malko zamagljena stakla, blistao se biser, koji joj bijašezalio rajske oči.- Dobro je, Mato, da si se namjerio na ovakve ljude! - uze otac nakon duge stanke, gledajućiu crne sinovljeve oči, koje bijahu uprte u prozor, gdje je stajala Marija.- Da, da, na dobre sam se ljude namjerio. Ne znam, kada i kako - da im se odužim.- Da li te boli rana? Kaži mi, sinko, reci svojoj majci.- Sada me ne boli.- Hoćeš li, da ti ranu operem, da ti promijenim vodu?- Ne treba, majko. Kći Antunova povezala me malo prije, negoli si ti došla - reče Matotiho i pogleda milo u mjesecom rasvijetljeni prozor i u nježno svedeno tjeme crne glavice.- Mato, zašto se nisi čuvao? Zašto si se odvezao iz luke onakvim vjetrom? - pitaše ga zabrinutamajka.- Kad smo iz luke odjedrili, bilo je malo vjetra. Nismo se mogli spasiti, strašan... - ne dorečeMato, jer mu prekinu župnik besjedu, govoreći:- Kazat će vam, kako je bilo, kad se malko oporavi, no sada ga nemojte mučiti.- Sve, sve već znamo - klimaše otac. - Dječak, što nam je donio crne glase, kazao nam sveputem od Jelenšćice do Lučice.Već je bila noć, kad su otišli ljudi iz Šabarićeve kuće. Mato, ostavši sam sa svojim roditeljima,tješio ih, al oni kukahu i naricahu. Jela i Marija dolažahu svaki čas u sobu, gdje priredišena brzu ruku postelje za starce iz Jelenšćice. Obavivši svojoj posao, ostadoše ženejoš nekoliko vremena, a onda pođoše da legnu.Kad je Marija nazvala svima laku noć, Matini se i njezini pogledi susretoše. Mladić, onakonevoljan, i obnemogao s teške rane, nasmiješio se djevojci povjerljivo i zahvalno, pogledavju milo i bolno. Njegovo crno oko cijelu je noć pred njom lebdjelo, dragajuć ju i milujuć.Tako prođe taj tužni dan, koji bješe uzrujao malu Lučicu. Sutradan bio se utišao silni vjetar,debeli valovi bili su se malko slegli.Mato bijaše prospavao dobar dio noći, a kad se probudi, bude vedriji i osjeti, da je gladan.U kući sve se obradova, videć ga onako snom okrijepljena. Oko desete ure dođe uLučicu kotarski liječnik. Izvidiv ranu izjavi, da će Mato doskora ozdraviti, ako se budečuvao i mirno u postelji ležao. Dok je liječnik pregledavao i povezivao ranu, klimaše staraJela nepovjerljivo.- Marijo, jesi li čula, što je sve naklapao? - upita Jela kćer si u kuhinji, kad je već liječnikotišao s trgovcem Stipom, koji ga je dopratio. - Da, da, ako umre Mato, reći će on: »Ej,nije se čuvao, nije mirovao, nije radio kako sam mu ja naložio«, ako pak preboli, reći ćešti, da ga je on spasio. Oh, djeco, djeco! U mojoj mladosti nismo ni znali za liječnika, ni zanjihove gadne i smradne vodurine, pa smo bili i bez njih zdravi. Još bi se laglje obrnula,kad mijeh zasvira, da, laglje od koje tvoje vršnjakinje. A znaš zašto? Jer me se nikada nijedotakla liječnikova ruka - svrši Jela, te pridignuvši i raširivši po strani suknju, okrene sedva, tri puta po kuhinji, kao da pleše narodni ples.Dan iza brodoloma dođoše k Mati i njegovi spašeni mornari Menego i Pero. Mornaristadoše sada pripovijedati nesreću, koja ih bješe stigla. Roditelji Matovi slušahu i zgražahuse.19