Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovistojeći u praznini prozora, gledaše u more. Mjesec pomaljao se nad Cresom i srebrenioskorup morski. Blijedi mu sjaj oblio i mažuranu i bosiljak i premilo lice krasne djevojke.Na tom sjetnom sjaju, koji probijaše malko zamagljena stakla, blistao se biser, koji joj bijašezalio rajske oči.- Dobro je, Mato, da si se namjerio na ovakve ljude! - uze otac nakon duge stanke, gledajućiu crne sinovljeve oči, koje bijahu uprte u prozor, gdje je stajala Marija.- Da, da, na dobre sam se ljude namjerio. Ne znam, kada i kako - da im se odužim.- Da li te boli rana? Kaži mi, sinko, reci svojoj majci.- Sada me ne boli.- Hoćeš li, da ti ranu operem, da ti promijenim vodu?- Ne treba, majko. Kći Antunova povezala me malo prije, negoli si ti došla - reče Matotiho i pogleda milo u mjesecom rasvijetljeni prozor i u nježno svedeno tjeme crne glavice.- Mato, zašto se nisi čuvao? Zašto si se odvezao iz luke onakvim vjetrom? - pitaše ga zabrinutamajka.- Kad smo iz luke odjedrili, bilo je malo vjetra. Nismo se mogli spasiti, strašan... - ne dorečeMato, jer mu prekinu župnik besjedu, govoreći:- Kazat će vam, kako je bilo, kad se malko oporavi, no sada ga nemojte mučiti.- Sve, sve već znamo - klimaše otac. - Dječak, što nam je donio crne glase, kazao nam sveputem od Jelenšćice do Lučice.Već je bila noć, kad su otišli ljudi iz Šabarićeve kuće. Mato, ostavši sam sa svojim roditeljima,tješio ih, al oni kukahu i naricahu. Jela i Marija dolažahu svaki čas u sobu, gdje priredišena brzu ruku postelje za starce iz Jelenšćice. Obavivši svojoj posao, ostadoše ženejoš nekoliko vremena, a onda pođoše da legnu.Kad je Marija nazvala svima laku noć, Matini se i njezini pogledi susretoše. Mladić, onakonevoljan, i obnemogao s teške rane, nasmiješio se djevojci povjerljivo i zahvalno, pogledavju milo i bolno. Njegovo crno oko cijelu je noć pred njom lebdjelo, dragajuć ju i milujuć.Tako prođe taj tužni dan, koji bješe uzrujao malu Lučicu. Sutradan bio se utišao silni vjetar,debeli valovi bili su se malko slegli.Mato bijaše prospavao dobar dio noći, a kad se probudi, bude vedriji i osjeti, da je gladan.U kući sve se obradova, videć ga onako snom okrijepljena. Oko desete ure dođe uLučicu kotarski liječnik. Izvidiv ranu izjavi, da će Mato doskora ozdraviti, ako se budečuvao i mirno u postelji ležao. Dok je liječnik pregledavao i povezivao ranu, klimaše staraJela nepovjerljivo.- Marijo, jesi li čula, što je sve naklapao? - upita Jela kćer si u kuhinji, kad je već liječnikotišao s trgovcem Stipom, koji ga je dopratio. - Da, da, ako umre Mato, reći će on: »Ej,nije se čuvao, nije mirovao, nije radio kako sam mu ja naložio«, ako pak preboli, reći ćešti, da ga je on spasio. Oh, djeco, djeco! U mojoj mladosti nismo ni znali za liječnika, ni zanjihove gadne i smradne vodurine, pa smo bili i bez njih zdravi. Još bi se laglje obrnula,kad mijeh zasvira, da, laglje od koje tvoje vršnjakinje. A znaš zašto? Jer me se nikada nijedotakla liječnikova ruka - svrši Jela, te pridignuvši i raširivši po strani suknju, okrene sedva, tri puta po kuhinji, kao da pleše narodni ples.Dan iza brodoloma dođoše k Mati i njegovi spašeni mornari Menego i Pero. Mornaristadoše sada pripovijedati nesreću, koja ih bješe stigla. Roditelji Matovi slušahu i zgražahuse.19