Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovićem, naglo se zaustavi. Pred njim u mraku zabijeli se nešto, kao ljudsko lice. Marko potrči,raširi ruke i šapnuv: Elviro! - privine na grudi vitku i mladu ženu.V.Stari plemić Saletti bijaše vrlo strog, štedljiv i za bogatstvom pohlepan čovjek. U njegovojkući nije se kruh badava lomio. Sva služinčad bijaše zaokupljena neposrednim poslom,no usprkos tome umakli bi Lovro i Luka u Lučicu bilo pod kakovom izlikom, samo dazačuju štogod o Mariji Šabarićevoj. Sluge vrebahu neumorno na mladu djevojku, nastojećsaznati, kamo zalazi; oprezno i lukavo propitkivahu bezazlene ljude u nadi da će ipaknanjušiti štogod čim bi mogli umiriti svoga mladoga gospodara. Cijelo ih je tijelo svrbjelood velike i slijepe nestrpljivosti, da se riješe čim prije svoje pogibeljne zadaće, da skinu svrata tešku brigu, i da se napokon dočepaju obećane im nagrade.Alfredo nije ni izdaleka sumnjao, da mu nakana ne bi za rukom pošla, a posvema se jepouzdavao u vještinu i u vjernost svojih slugu. On, Alfredo Saletti, da Saletti, plemić, bogati naobražen čovjek, pun svakojaka iskustva, on, koji je u tuđini slavio toliko teškihpobjeda, pa njemu, njemu da se iznevjeri sreća u tako neznatnom pothvatu? Takove mislipričinjahu se Alfredu smiješnima, a da su komu drugomu u glavu sunule, pričinile bimu se bile i glupima!Svake večeri polagahu pokunjene sluge račun svomu gospodaru, ispričavajuć se da nemogu ništa opraviti ni saznati, jer da im je na putu onaj nesretni Antonio. Alfredo slušašestrpljivo njihove neslane isprike nekoliko dana, a kad se je jedne večeri na njih razljutio,zagrozi im se, da će im oduzeti novce, kojima ih bijaše zakapario. Sluge zdvajahu.Alfredo, da ih osokoli, pogleda ih važno i ispruži ruku prema njima, oponašajući mah,kojim se porine nož u srce čovjeku, komu ne želimo doživjeti sijedih dana. Sluge razumješetaj osudni mig, taj značajni mah, no slegnuvši ramenima izjaviše, da im je nemoguće,jer da nema prilike i zgode, te da im se neće uludo gubiti glave.Alfredo često mišljaše o Antoniju. Plemić je mrzio nahoda iz dna duše. Dubok i širok jazrazdvajao je njih dva. Njega, Alfreda, sav je svijet pozdravljao, svi su pred njim skidalikapu, mnogi su se klanjali, pa i sam župnik pozdravio bi ga smjerno, kad bi se s njimsreo. A taj garavi, taj poderani Antonio, prošao bi mimo njega, pa ne samo da ga ne bipozdravio, već bi ga pogledao i promjerio mrkim i prezirnim pogledom. Pa tko je tajodurni nahod? Zašto da mu se neprestano među noge upliće? Zašto mu je tako čestopred očima? Da, u istom Beču, u kazalištu, na ulici, u velikim zabavama, na sjajnim plesovima,svagdje mu na um dolazi taj prljavac, svud mu se pričinja, da vidi onu velikuglavu, onu raskuštranu kosu, ono mrko njegovo oko. Među hrpama velegradskih plesačica,među dragim kamenjem, što se blista u mekim pramovima njihovih krasnih glava,među naborima zavjesa njegove radosne alkove, svud se diže, svud se pomalja, svud gaprati nahodov kobni i krvavi pogled, koji ga buni u danima radosti, koji mu sve slastigorči i prekida.Alfredo se često ljuti, što si nahoda izbiti iz glave ne može; nesnosne su me te misli, nočim se više muči, da si misao na drugi predmet svrne, tim mu se živahnije predočuje jednazgoda iz djetinjstva.U sumrak nekog dana, bilo mu je tada oko pet godina, sjedio je na sagu posred sobe, zabavljajućise raznim igračkama. Alfredo se igra, da ne može ljepše, valja se po mekom54