Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Ma i ja vidim, da se odviše lagano miču uz ovu silu vjetra. Sigurno imaju na krmi sidro.Bacili su ga u vodu nadajući se, da će vjetar popustiti, i da ne dođu na kraj, dok se ne razdani- tvrdio je Antun Šabarić, stari mornarina.- Ja velim, da na lađi nema mornara od oka, a tko nije za more, neka pase koze kod kuće.Da imaju malo pameti, digli bi sidro, ili još bolje, presjekli bi mu konop, pa zabrazdili sono malo jedra pod cresku obalu. Tamo ima i manje mora i manje vjetra - ljutio se Tomo.- E, lako nam ovdje! - klimaše Antun Šabarić.- Kad bi se barem mogli zahvatiti za ovaj rt, da se zaklone u malom zatonu, jer valjaju lise istim pravcem, doći će nekamo pod grad, a tuj se neće spasiti ni miš, ako je koji na lađi- zaključi stari Tomo.Svijet se je skupljao iza crkve. Lađa, mala bracera s jednim jarbolom, približavajući seobali, bila uto minula odugi grebenasti rt Šipak i malu dragu za ovim rtom. U dražicibilo more nešto mirnije. Ljudi stanu nagađati, kamo da bi lađa mogla prispjeti, gonjena,pravcem vjetra i ogromnih valova.- Ne otisnu li se od obale, razbit će se u Sadrišću, ako me oko ne vara - reče Antun Šabarić.- Ondje im nema pomoći; no valja da štogod učinimo. Hajdmo na klisurine, uzmimo nekolikokonopa, pa daj, da ih spasimo, ako je moguće - poviknu trgovac Stipe, sin starogaTome.- Idem tražiti konopce - reče Antonio i otrči vičuć: - Na pomoć, na pomoć, ljudi! Lađa,lađa će se razbiti!- Javite i župniku, da dođe na kuk. Blagoslovit će bijednike, preporučit će im duše Bogu,ako im se ne smiluje, da život spase - govoraše Tomo tronutim glasom, tarući si suze uočima.Sav se već gradić uznemirio, vrata se otvarala, ljudi zazivali, skupljali se i trčali, nosećioduge konopce na visoke klisure, što se koče nad malom dražicom Sadrišćem. Ta dražica,ta uvala širi se nešto južno od mjesta Lučice, velika je kao kakva okrugla dvorana, aotvorena je baš prema buri, sjeveroistočnjaku, tako da prima ravno valove, koji dolaze unju tim vjetrom. Sa tri strane dražice dižu se vrleti okomito iz mora. Klisurine po njenimbokovima više su od grdne, nad morem izbočene pećine, štono stoji u sredini.Bilo je već osam sati. Dan bijaše vedar, nebo prozirno. Samo nad sjeveroistočnim goramaKvarnera komešahu se sivi oblaci. Donji okrajci tih oblačina visili su kao rastrgane i velikei grimizne krpe, pozlaćene rumenilom sunčanih trakova. Mornari Lučičani raštrkašese po vrletima nad dražicom Sadrišće.Na izbočenoj hridini gola kuka za Lučicom bješe se skupilo nešto žena, starica i odraslijedjece. Vihor, šumeć među stijenama, savijaše im haljine oko tijela i tresaše niskim i rijetkimsmrekama. Djeca cvokoćuć zubima, dršćuć od zime, nijemo gledahu u lađu. Župnik,odjeven kao za pogreb, držao je u ruci malo propelo, a blijeda mu usta lagano se micahušapćuć vruće molitve.Bol što se je zrcalila na licu tim ljudima, bila je veća od grozne pustoši, koja se je moremprostirala. Suznim očima gledahu ljudi na površinu, što je pred njima kipjela, a molitvabude im toplija, videći svuda pjenu, dim, bijes, smrt. Na južnom obzorju sljubilo se mores nebom. Uzburkani talasi propinju se tuj, uzdižu se na to mirno i hladno nebo.Lađa se primiče obali, sve su oči u nju uprte. Gorostasni talasi bacaju je na svoje vrške,peru joj palubu, toče se preko nje, strovaljuju je u smućene i zelenkaste jazove. Okolo la-6