<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>- Ma i ja vidim, da se odviše lagano miču uz ovu silu vjetra. Sigurno imaju na krmi sidro.Bacili su ga u vodu nadajući se, da će vjetar popustiti, i da ne dođu na kraj, dok se ne razdani- tvrdio je Antun Šabarić, stari mornarina.- Ja velim, da na lađi nema mornara od oka, a tko nije za more, neka pase koze kod kuće.Da imaju malo pameti, digli bi sidro, ili još bolje, presjekli bi mu konop, pa zabrazdili sono malo jedra pod cresku obalu. Tamo ima i manje mora i manje vjetra - ljutio se Tomo.- E, lako nam ovdje! - klimaše Antun Šabarić.- Kad bi se barem mogli zahvatiti za ovaj rt, da se zaklone u malom zatonu, jer valjaju lise istim pravcem, doći će nekamo pod grad, a tuj se neće spasiti ni miš, ako je koji na lađi- zaključi stari Tomo.Svijet se je skupljao iza crkve. Lađa, mala bracera s jednim jarbolom, približavajući seobali, bila uto minula odugi grebenasti rt Šipak i malu dragu za ovim rtom. U dražicibilo more nešto mirnije. Ljudi stanu nagađati, kamo da bi lađa mogla prispjeti, gonjena,pravcem vjetra i ogromnih valova.- Ne otisnu li se od obale, razbit će se u Sadrišću, ako me oko ne vara - reče Antun Šabarić.- Ondje im nema pomoći; no valja da štogod učinimo. Hajdmo na klisurine, uzmimo nekolikokonopa, pa daj, da ih spasimo, ako je moguće - poviknu trgovac Stipe, sin starogaTome.- Idem tražiti konopce - reče Antonio i otrči vičuć: - Na pomoć, na pomoć, ljudi! Lađa,lađa će se razbiti!- Javite i župniku, da dođe na kuk. Blagoslovit će bijednike, preporučit će im duše Bogu,ako im se ne smiluje, da život spase - govoraše Tomo tronutim glasom, tarući si suze uočima.Sav se već gradić uznemirio, vrata se otvarala, ljudi zazivali, skupljali se i trčali, nosećioduge konopce na visoke klisure, što se koče nad malom dražicom Sadrišćem. Ta dražica,ta uvala širi se nešto južno od mjesta Lučice, velika je kao kakva okrugla dvorana, aotvorena je baš prema buri, sjeveroistočnjaku, tako da prima ravno valove, koji dolaze unju tim vjetrom. Sa tri strane dražice dižu se vrleti okomito iz mora. Klisurine po njenimbokovima više su od grdne, nad morem izbočene pećine, štono stoji u sredini.Bilo je već osam sati. Dan bijaše vedar, nebo prozirno. Samo nad sjeveroistočnim goramaKvarnera komešahu se sivi oblaci. Donji okrajci tih oblačina visili su kao rastrgane i velikei grimizne krpe, pozlaćene rumenilom sunčanih trakova. Mornari Lučičani raštrkašese po vrletima nad dražicom Sadrišće.Na izbočenoj hridini gola kuka za Lučicom bješe se skupilo nešto žena, starica i odraslijedjece. Vihor, šumeć među stijenama, savijaše im haljine oko tijela i tresaše niskim i rijetkimsmrekama. Djeca cvokoćuć zubima, dršćuć od zime, nijemo gledahu u lađu. Župnik,odjeven kao za pogreb, držao je u ruci malo propelo, a blijeda mu usta lagano se micahušapćuć vruće molitve.Bol što se je zrcalila na licu tim ljudima, bila je veća od grozne pustoši, koja se je moremprostirala. Suznim očima gledahu ljudi na površinu, što je pred njima kipjela, a molitvabude im toplija, videći svuda pjenu, dim, bijes, smrt. Na južnom obzorju sljubilo se mores nebom. Uzburkani talasi propinju se tuj, uzdižu se na to mirno i hladno nebo.Lađa se primiče obali, sve su oči u nju uprte. Gorostasni talasi bacaju je na svoje vrške,peru joj palubu, toče se preko nje, strovaljuju je u smućene i zelenkaste jazove. Okolo la-6
<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>đe more uzavrelo, voda se uzvitlala, svud se vije dim, svud rastrgana pjena, šum, prasak,bijesna, grozna pustoš.Ljudi ne skidaju oka s nesretne lađe, koju su valovi već pod vrleti dognali. Svi se nagibljunad stijene, a lađa je dolje, kao u ponoru. Četiri su na njoj čovjeka; jadnici se drže krhkesplavi, da ih valovi ne odnesu s palube, da ih ne zamete u svojim glibovima. Kad se lađana val nasadi, sunce joj obliznu ispranu palubu i zasjaji na crnom koritu.Napokon eto jadnika u dražici. Župnik križa lađicu propelom, blagosilje je svetom vodom,škropeć u ponor. Suze mu dršću na blijedom licu. Puk tiho jeca. Bijedni mornari nalađi jošte su živi; no pred njima strše u nebo mrke klisurine, koje odbijaju prasak valovapaklenim grohotom i groznom rukom.U sredini dražice viri iz mora greben, velik kao lađa ribarica. Među grebenom i tamnim iizjedenim podnožjem pećine more je plitko, čovjeku do pasa. Greben je daleko od krajaza kojih petnaest koračaja. U dražici more kopa bučeć, navaljuje na liticu urlajuć, razbijase praskom, uzmiče pljuštom, srazuje se, gruva, prebacuje se, grne, kipi, pjeni se, zvoni,jauče i cvili.Ogroman talas zagna lađu među greben i obalu, na onu pličinu. Lađa udari jarbolom oizbočenu liticu, jarbol se slomi i pade s jadrom u more. Kad talas uzmaknu s pličine, povučesa sobom lađu, koja tresnu bokom o greben. U tom trenu skoče mornari na greben.Lađa se skrši i u hip iščezne smrvljena u valovima. Ljudi na klisurama odahnuše, videćone bijednike na grebenu, za koji se bjehu uhvatili kao priljepci. Po vrletima dovikuje se;zapovijeda se, spuštaju se konopi u dražicu. Ljudi vide sad i nesretne mornare i greben, asad opet sve iščezne u pjeni, kad val nahrupi. Vjetar klateć s konopima dobaci jedan dogrebena. Mornar ga jedan uhvati i provuče se u gotovu zamku, koja ga stisne pod pazuhima.Oni na klisuri gdje je župnik, davaju znak, mašuć rukama onima, koji su nad dražicom,da vuku konop. Lučičani stanu dizati nesretnika, a svijet počne vikati: - Jedan jespašen! Jedan je spašen!Lučičani potežu konop, a ne vide čovjeka, koji se je za nj privezao, jer on visi nad morempod izbočenom pećinom, no osjećaju da je nešto teško na konopu. Mornari vuku i vuku.Antonio je najbliži rubu klisurine, mišice su mu nabrekle, oči mu se sjaje, čvrstim nogamaupro se o stijene, žile u njemu pucaju. Konop makne nekoliko kamena, ovi se skotrljaju,a jedan udari u glavu mornara, što je pod pećinom visio. Kad ga izvukoše, tjememu bijaše probijeno, lice okrvavljeno. Mišljahu isprva, da je već mrtav; no kad opaziše,da diše, podigoše ga njih četvorica i odnesoše u gradić, u kuću, koja im bijaše najbliža, ato je bila kuća mornara Antuna Šabarića.Kako spasiše prvoga, tako spasiše još dvojicu, no ovi ostadoše neozlijeđeni. Na grebenudržao se još jedan. Kako spašeni rekoše, bio je dječak od kojih petnaest godina. Sad se jedoznalo, da je lađa bila iz Jelenšćice, koja je udaljena od Lučice dva sata prema jugu.Dječak se je držao dulje vremena na grebenu, a vjetar kao da mu nije htio dobaciti konopa.Svi bjehu već izgubili nadu, da bi ga mogli spasiti. Kad upitaše Lučičani, koje da jeobitelji onaj dječak, odgovoriše spašeni, da nema u Jelenšćici ni oca ni majke, niti koga odrodbine, nego da je nahod, donesen iz Trsta. Čuvši te riječi, Antonio stane vikati, kao daje pobjesnio:- Spustite me pod pećinu, ja ću se dobro vezati. Među grebenom i među krajem more jeplitko; kad val uzmakne, skočit ću na greben, privezat ću dječaka uza se, a kad vam dademznak da sam gotov, podignite me.- Ne, ne luduj, Antonio! - povikaše mu mnogi. - Ne, nemoj, ubio bi se!Antonio napravi zamku na kraju jednog konopa, pa provukav se u nju, zdvojno zaurla:7