Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviMarko stane razmišljati, što da učini. - Da! - kimnu i povrati se uzbrdo na vrh brežuljka.Prođe kroz šumicu i bane pred Salettijevu kuću. Tu bijaše sjena. Vrata su zatvorena.Marko uhvati zvonce i jako ga uzdrma. Elvira i otac joj pristupe k prozoru, otvore ga iopaze čovjeka pred kućom. Samo Elvira prepozna ga u sjeni. Njezina soba bijaše dostaudaljena od očeve. Elvira videć Marka prestravi se.- Tko zvoni! - povikne ljutito stari Saletti.- Na cesti, za šumicom, leži vaš sin u krvi - odgovori Marko, stojeći baš pod njegovimprozorom.- Što!?- Idite, možda se prevarih, možda nije mrtav.- Tko si ti? - upita muklo otac.Marko bješe već iščeznuo ispred kuće. Prošavši pod prozorima Elvire, pričini mu se, kaoda je netko zastenjao. Elvira bješe se onesvijestila i na pod srušila.VIII.Pođeš li iz Lučice, kad počne zora pucati, pa kreneš li prema sjeveru kamenim stazama,što se motaju nad vrletnom obalom, uzvinut ćeš se na grdan kuk, a sunce će ti veselo ogranuti.S tim kukom spušta se još jedan usporedo nad more, no nijedan se ne pruža usamo more, nego kao da si ih sjekirom presjekao, padaju okomito u mračnu duboku vodu.U uvali među tim kukovima, a na prisoju sjevernoga, viđa se trošna kuća samica,ispod koje teče širok potok. Oko kuće izraslo je maslinâ, pitoma kestenja i smokava. Nadtamne pučeve potoka nagibaju se grane kestenja. Po prisoju ima i nešto obrađene zemlje,no da nije zidova i preziđa, sve bi voda do kamena isprala, kad se težak oblak na kukisprazni. Sjeverni kuk štiti kuću i rijetko trsje od bure, koja bi raznesla i stari krov i uništilamlade nasade, kad o Božiću onako kruto zapali, zadimi. U toj zabiti stanovahu mornarMartin Kožulić i sin mu Joso, Antonijev prijatelj.Vedra je noć. Istočna se polovica Kvarnera jošte magli u blijedu sjaju mjeseca, koji se jeveć primakao istarskoj planini, ploveći mirno modrim nebeskim svodom. Ljupko noćnopovjetarce s kopna zategnulo je sredinom zaljeva, gdje se crni poput široke pruge. Umjesečini zasjaji se gdjegdje i pjena valova. Antonio, verući se lomnim putovima, uzvinuse na hrbat onomu kuku, što se je izbočio nasuprot Kožulićevoj kući, pa skočivši na jednustijenu, pogleda u uvalu. Kroz grane maslina provirivalo je nešto malo krova, jedandio pocrnjela zida i bijela stakla jednoga prozorčića. Odlučivši čekati, dok se malo razdani,sjedne na kamen i skrsti ruke na prsima. Pogledavši još jednom u prisoj, da li imasvjetla u mornarevoj kućici, uvuče glavu među ramena, stisne se, zguri i nijemo se zagledau more.Bijeli i modri valovi, lagano se gibajući, dolaze k obali, gdje se mrtvo razlijevaju, pljuštećpo mračnim grebenima. Antonio sluša to prelijevanje vode i gleda u daljinu, prema istoku,odakle očekuje utješljivu svjetlost. Sjene mjeseca prostiru se sve to većma morskompovršinom, a napokon zahvate i otoke i goleti Velebita. Antonija okruži tmina. On opetgleda u istok; oči su mu širom otvorene, široka mu se leđa zaokružuju, sav je zguren. Velikaga bojazan obuze; čini mu se, da se nečija glava diže ispod zuba klisura, i da se neštoprigiblje i savija među kamenjem i grebenima, što strše pred njim u mraku po onom sa-96