Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatoviusnice, okrenute u usta preko pustih čeljusti, stiskale se sve to većma, a rtasta brada ispružavalase u vjetar kao da ga hoće presjeći, kao da mu hoće umanjiti silu. Zvonar jeimao odug vrat, te kad bi ga u ramena povukao, namrskala i nabrala bi se na njem onastara i pocrnjela koža, kao što to biva na vratu žabe kornjače kad si pod krov glavu povuče.Sunce se bješe već nešto uzdiglo nad otokom Krkom. Zlatni mu traci prelijevahu se naduzvitlanom vodom, koja se je dimila i bijeljela kao tanahni snijeg, leteć strelovito nad talasima.Samo gdjegdje vidjeli se zapjenjeni valovi, koji se valjahu k istarskoj obali.Zvonar zurio opet u more stišćuć oči. Sad mu se nešto ukaza u onom dimu bijesnih talasa:no to nije bijelo, već malko tamnije, kao platno, kao mokro jedro. Franina upre još boljesuzne oči u malo jedro, te mu se nešto i zacrni u morskom skorupu. Tu je lađa, to jenjezino korito, to su njezini crni bokovi, koji se pokazuju, dižuć se na valovima, koji iščezavaju,padajuć u slane i zelene jazove. Zvonar žali nesretnike, koji su na lađi. Ta gdje dase spase, gdje da pristanu pod grdnim vrletima?Stari Franina odlunja sada, naglo se zibljuć, k Tomi Bariloviću, imućnom trgovcu, da mukaže što je vidio na moru, i da istrusi čašicu rakije. Kuća trgovca stajaše blizu crkve.Stari Tomo, sjedeć uz ognjište na niskoj klupici, grijao si je ruke na velikom plamenu, štoje uvis praskao između dva, tri oveća lonca. Puna, glatka i rumena lica nisu odavala, daje starcu sjela sedamdeseta godina. Žena mu Tonka, starica malena i ravna stasa, namještalaje lonce oko vatre i srdila se na dim, što se je širio kuhinjom.- Dobro jutro! - zamrmlja zvonar, doljuljav se u kuhinju. Franina usta micahu se neprestancekao da nešto žvače.- Bura, bura, dragi Frane! Da vam istinu kažem, noćas mi je bilo u postelji sa dva pokrivačastudenije od jučer. Stara, daj mu čašicu rakije; zar ne vidiš, da se je sav od zime stisnuo?- govoraše Tomo svojoj ženi.- Dosta sam stara, ali ovakva bura nije još nikad u dimnjaku grmjela i šumila. Pa ovajdim - ne bilo ga, izjest će mi oči! Frane, ne bi li prije rakije koju suhu smokvicu; imamoih, hvala Bogu, još dvije pune škrinje - hvalila se Tonka.- Imate vi svega, svega, draga kumo, no što će mi smokve kad nemam zuba - potuži seFrane i pokaže prstom na gole čeljusti.- Stari smo, stari, dragi Frane! - klimaše Tonka.- Ako smo i stari, no ovakve bure još nismo doživjeli. Zapalila je borme, da sve more kuha,a grmi i trese, kao da će zvonik srušiti. Sada sam bio za crkvom; bit će zla, vidi se jedrou moru.- Što zaboga! Po ovakvu vremenu! - čudio se Tomo.- Oh, božji ljudi, da nemaju pameti! Ma je li prilično puštati se iz luke ovakvim vremenom!- jadikovaše Tonka, taruć si oči od dima.- Bit će ih snašlo na moru. Zlo, zlo po njih! - mucaše zvonar.- Joj svakomu, koji nije danas pod svojim krovom! - uzdahne Tonka.- Frane, bit ćete se prevarili, bit će vam se pričinilo - primijeti Tomo.- Uzmite, kume, dalekozor, pa hajdmo, da se uvjerite - odvrnu Franina, gledeć ruke kuminekoje su nosile bocu s rakijom.- A rekla, rekla sam ja već noćas, kad je počelo šumiti, da neće ova bura proći bez nesreće.Bog bi znao, što li znači taj vjetar!4