13.07.2015 Views

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

SHOW MORE
SHOW LESS

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

<strong>Eugen</strong> Kumičić: Začuđeni <strong>svatovi</strong>Za časak uniđu u gradić. Mato prođe malim uličicama, te bane na prag Šabarićeve kuće.Tu popostane i baci pogled po kuhinji. Nema nikoga. Na ognjištu vrije nekoliko lonaca.Mačak se razvalio po sredini poda, na velikoj zlatnoj ljagi, što padaše u kuhinju kroz otvorenprozor. U kuhinji sve je čisto i uredno, kao da Šabarićevi nekoga očekuju.- E, ljudi! Nema li nikoga doma? - povikne Mato.Momak uniđe u kuhinju, pa kad mu se poslije poduljega čekanja nitko ne oglasi, saberesvoju srčanost i opet povikne:- Ljudi, Bog daj zdravlje! Ej, zar ste otišli baš svi u crkvu?U sobi se netko ganu, vrata se lagano otvore, a krasna Marija, odjevena na blagdansku,stidljivo šapnu:- Oh, Mato!Zavirivši mu u crne oči, osmjehnu mu se rajski, pa porumenjevši poniknu krasnom glavom.- Dobro jutro, Marijo!- Sretno vam osvanulo!- Zar su vaši u crkvi? kako je, dušo? - zapita Mato, zaokupiv joj pogledom dražesno lice.- Ah nije zla! Da, sama sam; ovaj čas pošli su moji k misi. Ja sam bila jutros kod male mise.- Tako i ja u Jelenšćici. Oh, ali je toplo! Ma ispržio sam se putem!- A odbacite kaput, stupite u sobu - ponudi mu djevojka.Mato posluhne, pa baci kaput i šešir na postelju, sjedne do prozora.- Znate li, da mi je jučer brat došao?- To mi rekoše ljudi putem. E, baš želim, da ga upoznam! Ako vama, Marijo, naliči, ondavalja da je vrlo...- A zašto ne svršite?- A radi šta se vi crvenite? Marijo, vi ste me razumjeli...- Mato!- Ta gledajte u moje lice, a ne u pod!- Vi dakle ne poznate moga brata?- Da i ne! dva Lučičana polaze velike škole, da, dva; čini mi se, da sam ih već jednom vidio.Ja mislim, da je vaš brat onaj stasiti i jaki gospodin, koji ima crnu rudu kosu.- Jest, to je on, a onaj drugi je...- Tko?... Da, da, onaj bogati...- Poznate i njega?- Da, poznam; no što vam se lice smrklo...- Meni?- Da, vama... Marijo, koliko se vašega brata sjećam, on vam je posve sličan. Jest, poznatmi je samo od vida, ta vi znate, da nisam ovako često u Lučicu...Mariju oblije žarka rumen.- Dušo, sjedite ovamo do mene, evo tako, sad je dobro!... Da, lijepa moja dušice, ja nisamprije ovako često dolazio u Lučicu, no što ću? Kad mi se ono lađa zimus razbi, upoznadohse s dobrim ljudima... Ta gle, evo postelje, na kojoj skoro da nisam umro...- Ah, Mato, nemojte da se sjetim onih dana!43

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!