Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- A tko ste vi, dobra djevojko?- Otac mi se zove Antun Šabarić.- Poznam ga... Joj meni, joj moja glava! - stenjaše jadni Mato.- Strpite se; poslali smo po liječnika.- A u Jelenšćicu jeste li već javili?- Jesmo; odmah iza nesreće.- Dobri ste vi ljudi - uzdahnu Mato i pogleda Mariju zahvalno i milo.Marija reče stidljivo:- A tko da vam se ne smiluje?- Gdje su moji mornari?- Kod naših susjeda. Oni su zdravi; prozebli su samo; ta cijelu ste noć bili u vodi.- Jesmo, jesmo, dobra djevojko.- Dosta ste noćas pretrpjeli!- Nisam ni slutio...- Odmorite se, dragi prijatelju! - zamoli ga Marija, videć, da govori s velikom mukom.- Kako da vam naplatim?- Ne govorite toga! - uze Marija ljubezno.- Ne znam, kako sam i živ ostao...Uto dođe župnik, stara Jela, muž joj i jošte nekoliko ljudi.Župnik približi se k postelji, uzme mornara za ruku i zapita ga:- Kako vam je, dragi sinko?- Zlo, gospodine, ako Bog ne pomogne - odvrati Mato.- Ne očajavajte. Molio sam se Bogu za vas, da vam barem život ostavi, kad ste toliku nesrećupretrpjeli. Bog je moju molitvu uslišio, te se nadam, da ćete doskora ozdraviti i povratitise u kuću, gdje ste se rodili.- Jadni moji roditelji!- Sinko, pokorite se božjoj volji - reče mu župnik, držeć ga za ruku. - Dragi sinko, vidimda vam je bolje, no mi svega ne znamo, stoga bi dobro bilo, da se s Bogom izmirite.- Želio sam, da me posjetite - šaptaše Mato. - Ako mi je suđeno, hoću da umrem kao kršćanin.- Evo, dragi sinko, donio sam spasitelja k vašem tužnom uzglavlju, da vam dušu smiri,osladi ovaj dan, ako li bi morao biti posljednji u vašem životu. Dragi sinko, želite li primitisveta otajstva?- Želim, gospodine.Ljudi izađu iz sobe, a kad se svrši ispovijed, vratiše se opet, da budu pri sv. pričesti. Sviklekoše. Svačije je lice zastrla bol, mnoge oči zalile se suzama. Soba bila puna sunčanesvjetlosti. Široka, zlatna zraka prelijevala se posteljom. U sunčanim tracima sjajile se bijeleruke župnikove, i zlatni kalež, i crna kosa ranjenog mornara.- Dragi brate, sad se odmorite i obratite vaše misli svevišnjemu. Podnašajte strpljivo vašubol i uzdajte se u božju providnost, koja nije još nikoga ostavila, kad se je utekao skrušenou njezino krilo.- Hvala vam, milostivi i dobri gospodine - reče Mato župniku, kad je ovaj izlazio iz sobe.17