Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Marko, što sam ti skrivila?- Dobro, ljubljena dušo, tvoj sam zauvijek! Ljubi me, Elviro, a to sveto čuvstvo nek ti podajejakost, da te bol i tuga ne srvaju. Amo, slatko dijete, amo u moj naručaj! Čuješ, Elviro,taj hlapat u mojim grudima? Slušaj, kako za tebe bije! Da, vidiš, ovako će kucati, dokbude u njemu tople krvi.Djevojka ovije mu ruke oko vrata: Bujno njeno tijelo grozničavo dršće. Marko se poboja,da se ne onesvijesti.- Elviro, tebi nije dobro. Već je kasno... - ne doreče Marko naglo trznuvši se.U blizini bjehu zašuštile grane.- Što je to? - upita Elvira protrnuvši.- Zar si čula?- Jesam.Opet zašušte grane, i to posve blizu. Elvira se stisnu uz Marka.- Ne boj se, dušo! - izusti Marko, a jak i onizak čovjek ušulja se u sjenicu. Crne oči groznosijevnu.- Antonio! - začude se oboje.- Gospodine, bježite! - šapnu Antonio. - Sluge bi na vas nabasati mogle.- Zbogom, slatka Elviro! Idi, idi! Zbogom!- Zbogom! - šapnu Elvira.- Sutra! Elviro, sutra! U isti sat - reče Marko i udalji se s Antonijem.Elvira uništena i srvana uputi se laganim korakom prama kući. Po sredini šumice susretnuju Luka i Lovro, pozdrave ponizno i začude se, da još nije u postelji. Elvira došavši usobu, svuče se velikom mukom. Legne i usnu u vrućici.VII.U onoj malenoj i čednoj sobici, na onoj istoj postelji, gdje bješe onesviješćeni Mato otvoriooči, da se naraji krasne Marije, leži sada stari Antun, jadni otac njezin. Mornareva obiteljteško je zabrinuta, jer joj je glava opasno oboljela.Bolesnika često posjećuje župnik, Stipe i drugi dobri ljudi. Već su prošla dva dana, što jeonaj plemić htio da mu obljubi kćer i okalja čestito ime. Ta nesreća bješe za nj užasanudar. Marijino jecanje i Jelino naricanje srva jošte jače i onako već obnemogla mornara.Trgovac Stipe, da umiri bolesna prijatelja i kuma, sve bi ga sokolio, ljuteći se na nj i obećavajućimu, da će poći glavom k sudu, pa ako ustreba i k istome caru, da tuži onoga gospodinas brežuljka. Antun pogledavaše pouzdano u oči Stipine, gladeći si kratku sijedubradu, što mu bješe izrasla na blijedom i upalom licu u ono malo vremena njegove nemoći.Vesela je subota osvanula. Sjajno jutarnje sunce upire svoje zrake u pročelje Antunovekuće. Deveti je sat. U sobi je ljupka polutama, kao da je suton. Marija je pomno pomelapod, zatim zatvorila stare vratnice na prozorima, da odveć jaka svjetlost ne izmuči slabeoči njezina oca. U sjajnim zrakama, što ulaze koso u sobu kroz škuljice klimavih vratnica,titra se i miješa uzvitlana prašina, koja se ne vidi svuda u onom sivkastom i nešto malo83