Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Majko, nemoj ga ljutiti! - umoli Marija.- Majko, nemoj slušati Marije! Hajde iskali si srce, bit će ti bolje! - našali se mladi liječnik.- Sinko, umrla bih od sreće, da je na moju!- Na tvoju... A, a, razumijem!- A, da si pop... da, pop, pop!- A koga bijesa hučeš! Oh, oprosti mi Bože! Stara umiri se već jednom! Marko, ta ne slušajje! - našali se Antun, našto se svatovi nasmiju.- Da je Marko mene slušao, kamoli veće radosti za Lučičane, negoli kad bi danas vidjeli,kako brat sestru vjenča!- A kako je, dragi Mato? - upita ga Marko, položivši mu ruke na ramena.- Dobro... dobro - odvrnu mladoženja smiješeći se.- A ti, Antonio? - Daj mi ruku!- Evo je! - pruži Antonio naglo desnicu i pogleda u Markove oči.- E, lijep si mi borme danas! Ma tko da te i prepozna u tim haljinama!- naraduje mu seMarko.Antonio slegnu nehajno ramenima i izađe iz kuće.- Čudak! - zaljulja Marko glavom, pa pljesnuvši rukom o ruku nastavi: - Sad u sobu, dase malko uredim. Hoćemo li doskora u crkvu?- Hoćemo, hoćemo - zaklima jedna starica.Marko i Marija uniđu u jednu sobicu, gdje nije bilo svatova. Kad budu tako na samu,uhvati brat sestru za ramena, pogleda joj vrlo važno u oči, pa ju upita:- Kad si primila moj list?- Prekjučer.- Jesi li našla u njemu onaj drugi za...?Marija kimnu, da jest.- Kad si joj ga poslala?- Antonio je bio dva dana u Jelenšćici.Marko zanese se u misli. Čelo mu se smrknu.- Jučer izjutra vidjela sam Elviru - šapnu Marija.- Tako?... Marijo, molim te, govori!- Tvoj list ne mogah joj predati, jer ga nisam imala kod sebe.- Što si onda učinila?- Izlazeći iz crkve zajedno, šapnuh joj: Gospođice, imam list za vas. Antonio nije u Lučici,čekajte na nj sutra u noći iza kuće. I Marko će možda doći sutra iz Beča.- Sve si joj to rekla?- Da, naglo. Išla sam uza nju nekoliko koraka.- Je li ona razumjela tvoje riječi?- Bez sumnje; kimnu mi glavom.- Kimnu?- Da, kao da mi je htjela reći: Dobro, čula sam!- Vidjevaš li ju češće?132