Začuđeni svatovi - Eugen Kumičić

Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi- Grdna nas je pritisla sparina! Najbolje bi bilo objedovati u pivnici. A sad k stolu, dragiprijatelju! Gle, još nismo ni ručali skupa! - usklikne Marko, pa uhvati Matu za ruku, odvedega u sobu.- Ako nismo dosada, odsada ćemo češće! - odvrati Mato, mahnuvši visoko rukom.Malo zatim napune Marija i Jela pladnje juhom, a zatim sjednu svi za stol. Rumeno vinoveselo je odsjajivalo u velikoj staklenki; para tople juhe dizala se mirno prema stropu sobe.Muškarci svukoše kapute.- Gospodine Marko, vi mi nećete zamjeriti - ispriča se Mato, bacivši kaput na krevet.- Ta ne ludujte! - Evo, gledajte mene; jedan, dva, tri, ah, sad je dobro! - uzdahne Markoodbacivši kaput, prsluk, ovratnik i ošve na postelju.Marko sjedne iznova, namjesti se, pa stane slatko jesti.- Sinko, zar se ne sramiš? - ukori ga majka.- Zašto?- Ta počeo si jesti, a nisi se ni prekrižio!- Da, pravo imaš, mamo - reče Marko i prekriži se. - Znaš, u velikim se gradovima čovjekpriuči na svako zlo. Vidiš, u Beču ti nema toga običaja.- Nisam znala, da su u Beču Turci - slegne Jela ramenima.- Ta kakvi Turci? - naruga se Antun ženi.- Ma i gori od Turaka! - suzbije ga starica.Marko si zavrne rukave košulje, te ne slušaše više riječi svoje majke. Bijaše on vrlo krasanmladić od kakovih dvadeset i pet godina. Onaj razgaljeni, jaki i bjeloputni mu vrat nadširokim prsima, nešto tamna mast zdravoga lica i vesele mu crne oči, sve to bijaše dokazom,da je Marko žilave i kao kremen čvrste naravi. Jeo je, kako jedu zdravi i gladnimladi ljudi, i pri tom pogledavao sestru si i Matu svojim sjajnim okom, što se je neprestanoradosno smiješilo. Bijaše on neobično veseo i zadovoljan u toj maloj sobici, u tojskromnoj mornarskoj kućici, što se ogledavaše u tihom moru s grdnih klisura.- Marko, hoćeš li jošte juhe? - upita Jela sina.- Daj napuni, jer ti ovakve u Beču ne jedem svaki dan.- Ali, dragi sinko, tko bi ti to vjerovao? Gdje živi naš car, tu može i sin mornara Šabarićaživjeti - klimnu Jela.- Ali ja ne jedem s carem! Vjeruj mi: bečka juha, to su vam prave pomije. A mislite li, danatrpaju lonac s rižom kao kod nas? Da; čovjek se skoro uznoji, dok uhvati nešto zrnja,koje po njoj pliva kao crvi.- Gospodine Marko, ima li u Beču više zgrada nego u Trstu? - upita Mato.- Za deset Trsta, za deset!- A što ću ja sirota! Rodila sam se u Lučici, pa ću umrijeti ovdje, a da nisam ništa vidjelado Rijeke - doda uzdišuć Jela.- No slušaj, sinko, nisi ni ti sve vidio! Bio sam ja u Londonu tri puta! To, ti je grad, mojbrajne! Da, koliko odavle do Rijeke, sve kuća do kuće i nikad ni kraja - mahaše Antun,mjereć rukama na sve strane. - E, dosta sam ja gradova vidio, ma u najmanju ruku pedeset!- No čujte! Londra je grad pomorski, a Beč nema luke. Ja ne bih mogao živjeti u gradu,gdje nema mora - tvrdio je Mato.48